“Korištenje prekršajnog postupka kao paravana za gušenje slobode okupljanja ne smije se posmatrati isključivo kroz prizmu prekršajnog prava. To je, u svojoj srži, institucionalni SLAPP. Dok se ne izgradi pravni okvir koji će prepoznati namjeru sistema da prekršajnim postupcima maltretira građane i dok se ne uvedu sankcije za službena lica koja izdaju serijske, pravno neosnovane naloge, građani će ostati glineni golubovi pred streljačkim strojem državne birokratije.”, piše u svojoj kolumni Aleksandar Jokić, koordinator Pravnog tima Kuće ljudskih prava Banja Luka, nevladine, nestranačke i neprofitne koalicije više organizacija, koja se zalaže za ostvarivanje slobodnog, otvorenog, pluralističkog, demokratskog, ravnopravnog i inkluzivnog društva zasnovanog na poštovanju, zaštiti i promociji najviših standarda i normi ljudskih prava i sloboda. Kolumnu, objavljenu na portalu Helsinškog parlamenta građana Banja Luka u nastavku prenosimo u cjelosti.
Kada se pravo pretvori u oružje za disciplinovanje neistomišljenika, ono prestaje da bude temelj pravne države i postaje njen grobar. U Bosni i Hercegovini, a sa posebnim naglaskom na Republiku Srpsku, svjedočimo jednoj suptilnijoj, ali izuzetno opasnoj mutaciji represivnog aparata. Država više ne mora nužno da vas hapsi i zatvara u mračne ćelije kako bi vas ućutkala. Ne, dovoljno je da na vas obruši nepreglednu lavinu birokratskog terora. Taj teror se danas manifestuje kroz prekršajne postupke protiv aktivista i boraca za ljudska prava, koji suštinski predstavljaju specifičan, državni modalitet SLAPP postupaka, osmišljen isključivo sa ciljem gušenja slobode izražavanja i slobode mirnog okupljanja.
Da bismo razumjeli ovu zloupotrebu prava, moramo se osvrnuti na samu prirodu SLAPP-a (strateških tužbi protiv učešća javnosti). Ovaj termin nije uklesan u kamen, niti je njegova definicija konačna. On je doživio ozbiljnu evoluciju od svog nastanka. Kada je koncept prvi put formulisan u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosio se primarno na korporacije koje su tužile lokalne aktiviste i građane kako bi ih finansijski iscrpile i ućutkale u ekološkim ili urbanističkim sporovima. U tom početnom stadijumu, novinari čak nisu ni bili obuhvaćeni ovim terminom.
Međutim, pravo i pravna praksa su živi organizmi. Danas je globalni diskurs o SLAPP-u skoro isključivo usmjeren na zaštitu istraživačkih novinara od basnoslovnih tužbi za klevetu koje pokreću moćnici. Trenutno je najkarakterističniji oblik SLAPP tužbi kod nas, građanska
tužba za naknadu štete zbog klevete. To su strateške tužbe koje su potpuno neosnovane i čiji cilj nije uspjeh u sporu, nego „zatrpavanje“ tuženih kako bi ih dodatno opteretili i destimulisali da dalje istražuju teme zbog kojih su dobili tolike tužbe. Slično je i sa građanskim aktivistima, borkinjama i borcima za ljudska prava, koji su, takođe, predmet SLAPP tužbi zbog poruka koje javno izgovaraju. Tužioci su uvijek moćni i bogati investitori, ili jake korporacije koje su u sprezi sa vlašću. To su parnični postupci u kojima se (neosnovano) tvrdi da je iznošenjem nekih informacija (navodno lažnih iako su očigledna istina) narušava ugled i čast tužioca i zbog toga se traži novčana naknada od tuženih u iznosima od nekoliko hiljada KM.
Ako je koncept SLAPP-a mogao i morao da evoluira kako bi zaštitio novinare od oligarha, onda se, u zavisnosti od pravnog i političkog sistema, on mora proširiti i na prekršajne postupke. U BiH to je goruća potreba, jer umjesto privatnih korporacija, ovdje je sama država ta koja pokreće strateške postupke protiv učešća javnosti. Nekada u interesu tih korporacija, naročito onih što rudare i iskopavaju po divnoj prirodi, ili dobrih nam investitora, ali nekada i u svom interesu kada su građani nepoželjni remetilački faktor koji smeta političkim planovima.
Mehanizam ove državne represije je logički besprijekorno osmišljen da maksimizuje štetu po građanina, a minimizuje napor sistema. Sve počinje izdavanjem potpuno neosnovanih prekršajnih naloga. Osnov za to je najčešće Zakon o javnom redu i miru, koji je ostavio prostor da sve može u oku posmatrača u plavoj uniformi da bude prekršaj, pa čak i nešto napisano na društvenim mrežama, koje su u RS odavno javno mjesto. Policijski službenik tada ispisuje prekršajni nalog za nekoliko minuta, čime se teret dokazivanja nevinosti, kao i teret troškova, vremena i stresa, automatski prebacuje na građanina. Aktivisti tada nemaju drugog izbora nego da odbiju prihvatanje odgovornosti i zatraže sudsko odlučivanje. Tu se zatvara zamka. Država zna da su ovi nalozi pravno neutemeljeni i da će u konačnici, pred sudom, pasti. Ali cilj države i nije osuđujuća presuda. Cilj je sam proces. Proces je kazna.
Da bi se ta kazna učinila nepodnošljivom, aparat primjenjuje taktiku individualizacije i multiplikacije kazni. Učesnici protesta ili performansa se ne kažnjavaju kolektivno niti se protiv njih vodi jedan jedinstven postupak. Svaki učesnik se pojedinačno prekršajno sankcioniše, a nerijetko i po nekoliko puta za isti događaj ili niz povezanih događaja. Zamislite građanina koji dobije deset prekršajnih naloga za sedam dana aktivizma. On mora deset puta da angažuje advokata, deset puta da izostane sa posla, deset puta da prođe kroz anksioznost sudskog ročišta i suočavanja sa policijom u sudnici, a taj strah i anksioznost traju po nekoliko godina. Ovo plansko iscrpljivanje (finansijsko, fizičko i psihičko) ima jedan jedini pravni i sociološki cilj, a to je takozvani „chilling effect“, odnosno efekat zahlađenja. Poruka koja se šalje nije upućena samo tom konkretnom aktivisti, već cjelokupnom društvu: ako podignete glas, ako izađete na ulicu, država će vam oteti godine života povlačeći vas po sudovima, jer smo tako u mogućnosti.
Praksa u Banjoj Luci nam nudi bolno eklatantne primjere ove strategije. Pokret „Pravda za Davida“ ostaće upisan u pravnu i političku istoriju kao najradikalniji primjer sistemskog iscrpljivanja građana. Ljudi su dobijali prekršajne naloge za stajanje na trgu, za uzvikivanje riječi „pravda“, pa čak i za puko prisustvo na javnoj površini. Godinama nakon tih događaja, sudovi su redom oslobađali te ljude, konstatujući da u njihovim radnjama nema elemenata prekršaja. Međutim, niko iz sistema nije odgovarao za hiljade sati provedenih u sudnicama i stotine hiljada maraka potrošenih na odbrane. Sistem je ostvario svoj cilj ulio je strah i iscrpio neistomišljenike. Danas se više malo ko usuđuje da protestuje. Betoniraju nam Vrbas, uništavaju grad, zagađuju vazduh, truju nas, uzimaju nam životni prostor, prodaju grad investitorima koji ne žive ovdje niti ih zanimaju naše svakodnevne gužve, stres, nervoza, utrošeno vrijeme, živci i pluća. Na sve to građani više nemaju hrabrost da dignu glas, da se pojave na protestu. Tek nekolicina, sporadično okupljenih građana, koji se organizuju kada problem dođe pod njihov prozor i kada je najčešće već kasno. Ali i tada je primjetan strah i odsustvo ozbiljnije poruke. Jasno je, efekat je postignut. Ćuti, ne ističi se. Glava koja izviri je glava koja se siječe.
Jednako ilustrativan, mada novijeg datuma, je i slučaj „Sahrana demokratije“. Kada su aktivisti, koristeći svoje Ustavom zagarantovano pravo na slobodu izražavanja, organizovali simbolični performans protiv usvajanja tzv. „Zakona o stranim agentima“, represivni aparat je ponovo reagovao po istom šablonu. Nije bilo hapšenja, ali su zato uslijedili prekršajni nalozi za svakog pojedinačnog učesnika performansa. Performans je pravno cinično podveden pod drsko ponašanje i kršenje javnog reda i mira. Država je time jasno poručila da i samu umjetničku, simboličku kritiku sistema tretira kao prekršaj koji mora biti kažnjen administrativnim maltretiranjem.
Ovakva zloupotreba Zakona o javnom redu i miru predstavlja direktan udar na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Korištenje prekršajnog postupka kao paravana za gušenje slobode okupljanja ne smije se posmatrati isključivo kroz prizmu prekršajnog prava. To je, u svojoj srži, institucionalni SLAPP. Dok se ne izgradi pravni okvir koji će prepoznati namjeru sistema da prekršajnim postupcima maltretira građane i dok se ne uvedu sankcije za službena lica koja izdaju serijske, pravno neosnovane naloge, građani će ostati glineni golubovi pred streljačkim strojem državne birokratije.
Priznavanje ovakvih postupaka kao državnog SLAPP-a prvi je i neophodan korak ka vraćanju pravne države onima kojima jedino i pripada, njenim građanima i građankama.
(HPG Banjaluka / Odgovorno)
