“Trenutni val omladinskih protesta i demonstracija širom Europe treba promatrati kao politički laboratorij i kao sondu ispitivanja prevladavajućih društvenih i ideoloških okvira i okova. Kao laboratorij u kojem omladina traži novi politički jezik i kao sondu koja otkriva što joj je politički dopušteno, a što nije, što je realno, a što nije.” No, dok po Evropi i u susjedstvu omladina traži novi politički jezik, u BiH – ćuti i trpi, kao i njihovi roditelji. Ili i jedni i drugi, umjesto skidanja i odbacivanja retrogradnih ideoloških okova, mitova i propagande, istima robuju. (Odgovorno)
Posljednji protestni val koji je zahvatio Europu prije ovog kojem trenutno svjedočimo izazivao je drastično različite reakcije u odnosu na one koje prevladavaju u današnjim komentarima i analizama.
Pored Europe, protestima su početkom drugog desetljeća ovog stoljeća bile zahvaćene i zemlje sjeverne Afrike i takozvanog Bliskog istoka s naknadno znatno drugačijom dinamikom i ishodom.
Reakcije su dakle, pogotovo u prvim fazama, bile pozitivne širom političkog spektra. Čak su i oni koji se nisu slagali sa zahtjevima i koji su smatrali prosvjednike naivnom omladinom proteste tretirali kao nužno političko osvježenje.
Pozadinski razlozi takve recepcije prosvjednog vala ležali su u odjecima globalne ekonomske krize i ugroženoj reputaciji političkog establišmenta. Izlasci na trgove od Madrida do Atene predstavljali su i neku vrstu dočekanog povratka politike koja je dvadesetak godina prije toga bila prepuštena institucijama i akterima lišenima demokratskog pritiska.
Ključne odluke donosile su se u tehnokratskom maniru, a pratila ih je vjera u vječnu održivost institucija liberalnih demokracija i neupitnost neoliberalne ekonomije. Kriza je izazvala trenje u tom začaranom krugu, a oni koji su trenje izveli na ulicu tretirani su ako ne nužno s entuzijazmom, onda barem kao legitiman alarm.
Međutim, politička energija se nakon nekog vremena potrošila, a postepeno se mijenjao i ideološki okvir u kojem se politika odvija. Valja napomenuti da su unatoč početnim uspjesima, stranački izdanci pokreta i demonstracija, poput Podemosa, Sirize ili Corbynova preuzimanja laburista, naprosto propali.
Ekonomska se situacija “opustila” povijesno niskim kamatnim stopama i pumpanjem novca u ekonomiju, a društvene mreže više nisu bile “alat revolucije”, ako su ikad i bile, već su postale mjesto političkog “sazrijevanja” i regrutacije i, još važnije, počele su diktirati ritam i određivati žanr politike.
I to su prije svih shvatile krajnje desne stranke koje će ubrzo preuzeti status i ulogu antiestablišmentskih opcija i predstavnika običnog, malog čovjeka kojeg nitko ne brani, a svi se navodno brinu za migrante i transrodne osobe.
Promijenjeni kontekst i učinci navedenog prijeđenog političkog puta zaslužni su za potpuno drukčiji tretman današnjeg prosvjednog vala. Čak i među onima koji stoje iza zahtjeva mladih širom Europe primjetna je skepsa. Ona se očituje i u izrazima koji se koriste da bi se ti zahtjevi opisali i legitimirali: kriza troškova života, nedostupno stanovanje, priuštivost ili pristupačnost osnovnih usluga ili roba.
Svi ti izrazi u sebi nose tehničku dimenziju i ne ukazuju na nekakav društveni sukob koji stoji iza svih tih kriza i problema. Mogu se ti izrazi i pretvoriti u politički efikasne programe, kao što je slučaj s priuštivosti u kampanji Zohrana Mamdanija, ali nedostaje im nekakav inherentni politički žar i samim tim postaju svojevrsni simptom političke rezignacije.
Oni koji se pak smatraju trezvenima prosvjede otpisuju, očekivano, kao nerealne ako se u obzir uzmu zakoni tržišta i rastegnuti državni proračuni. Iako se gotovo sve u ideološkim koordinatama u posljednja dva desetljeća promijenilo, monopol na politički realizam i dalje ima tržište i njegovi apologeti.
Desnica pak, uz priznavanje navedenog monopola, legitimnost prosvjedima uskraćuje navođenjem učešća omladine migrantskog porijekla. Ili ih se prokazuje kao pijune ljevice ili najotvorenije rasistički smatra nedostojnima političke participacije, što navodno dokazuju pljačkanjem trgovina tijekom demonstracija.
Kronologiju, probleme i površinske simptome smo opisali, ali ostaje da se pokušaju objasniti razlozi. Zašto se socijalni i materijalni politički zahtjevi izriču na način na koji se izriču? Koji je politički jezik europskoj omladini uopće na raspolaganju? Kako su procesi politizacije i mobilizacije putem društvenih mreža utjecali na dostupne političke žanrove? Zašto se i dalje o ekonomiji ne može pričati politički, već jedino u registru tehničkog rješavanja problema?
Zašto se čini da je jezik desnice jedini politički autentičan jezik iako zapravo zagovaraju samo intenziviranje postojećih političkih i ekonomskih trendova? Zašto se svi i dalje prave da su institucije (liberalne) demokracije i neoliberalne ekonomije neodvojive? I da ćemo ako napustimo potonju izgubiti prvu, a ne vidimo da prvu gubimo upravo inzistiranjem na drugoj? I zašto samo desnica to politički njuši?
Možda se čini da smo aktivirali arsenal preteških pitanja za analizu pokreta za koji nije sigurno koliko će još trajati i za koji je pitanje radi li se o pokretu ili kolopletu slučajnih poklapanja i inspiracija. Za ovaj tekst i njegov opseg su definitivno preteška, ali da se protesti danas okončaju neće biti izlišna iz barem dva razloga.
Uvjeti iz kojih su nastali i motivi koji su ih pokrenuli sigurno neće brzo nestati. Ako i ne budu učinkoviti i ako budu relativno brzo zaboravljeni, reakcije na sam pokret – motivi, jezik i nasilje – i više nego dovoljno govore o političkom trenutku u kojem se Europa nalazi i koje su opcije i resursi, mobilizacijski i ideološki, na raspolaganju onima koji bi taj trenutak htjeli promijeniti.
U svakom pokušaju sinteze europskih prosvjeda i pokreta specifično mjesto zauzima Srbija. Do same izborne pobjede Studentske liste i eskalacije omladinskog bunta diljem Europe, studentski pokret u Srbiji nije bio naročito zanimljiv zapadnim medijima i javnosti. Gotovo da nitko u tim redakcijama i krugovima nije u tom pokretu vidio ništa zanimljivo i novo.
Danas se pak situacija okrenula, ali u zraku je ostala interpretacijska nelagoda. Je li ono što se događalo u Srbiji bila svojevrsna avangarda, recept primjenjiv diljem Europe, nešto na što bi se pokreti, koliko god bili raznovrsni i različitim okidačima motivirani, mogli osloniti?
Ili se radi o dinamici toliko obilježenoj lokalnim kontekstom i nedavnom političkom poviješću da se mogu “daunlodati” sami formalni mehanizmi odlučivanja poput plenumske demokracije ili obrasci društveno-medijske komunikacije?
Izvjesnija se čini potonja varijanta, ali ne zbog neke endemičnosti srpske politike i političke kulture. Iako se mora uzeti u obzir da je Srpska napredna stranka vjerojatno najgluplja kompradorska buržoazija u povijesti koja je obnašala tu ulogu.
Kako uloga nalaže, prepustili su ili planirali prepustiti stranim kompanijama prirodne resurse i pružali im pri privlačenju nezabilježene subvencije, ali osnovni mehanizam vlastite zarade nije se zasnivao na ubiranju provizije, već na najprimitivnijem mafijanju.
Izvjesnija je, dakle, zbog toga što je Srbija, zbog uloge SNS-a i specifičnih okolnosti, prva došla do političke i ideološke podjele karata u kojoj vladajuću stranku, “režim” ili prosto političku atmosferu može pobijediti jedino masovni pokret zasnovan na društvenom subjektu koji se ne smatra političkim, već moralnim i nadpolitičkim, a to su u ovom slučaju bili studenti.
Ono što srpsko društvo dijeli s hrvatskim, ali i većinom europskih, upravo je ta latentna “nadpolitika” koja jedina može iznjedriti masovan politički pokret. Pritom valja naglasiti da se ne radi o istom političkom senzibilitetu koji je početkom prošlog desetljeća mobilizirao ljude, poput talijanskog pokreta Pet zvjezdica i sličnih. Nova “nadpolitika” nije čvrsto usmjerena isključivo protiv političkih elita i zasnovana na direktnijem predstavljanju naroda i narodne volje.
U ovom se slučaju radi o “nadpolitici” koja “osjeća” da se institucije liberalne demokracije i političke stranke ne mogu više nositi sa zahtjevima ekonomije i novim ideološkim vrenjima. I koja ne traži populističkog vođu koji bi realizirao narodnu volju, već želi sama graditi institucije jer naprosto ni u koga drugoga nema povjerenja.
Kako je nestalo povjerenje? Tako što se svaki izazov čini nepremostivim i politički neobradivim. Najam stana je otišao u nebo? Ah, takvo je tržište. Cijene u dućanima ne omogućavaju “normalan” život? Nažalost, u njih se ne smije dirati. Škole se raspadaju, redovi čekanja u bolnicama su predugi, javni servisi su neefikasni? Ne možemo više ulagati jer će nam narasti javni dug i cijena zaduživanja.
U takvom kontekstu se javlja “nadpolitika” koja je bijesna i koja traži kanal za političku izradu osnovnih zahtjeva. Onih zahtjeva za koje smo već rekli da se artikuliraju čisto “tehnički” jer se više ne smatraju dijelom političkog sukoba između radnog naroda i kapitala. Na političkom terenu koji je odavno retorički i idejno očišćen od primjesa takvog sukoba mora u nekom trenutku nastati novi subjekt ili pokret koji će pokušati iznova, bez ideoloških zaliha, artikulirati te zahtjeve.
I kao u svakom životnom ili političkom sazrijevanju, taj će pokret biti proturječan, bijesan, nepažljiv, ali i iskren i autentičan jer je njegovim akterima očito da trenutne koordinate političkog djelovanja naprosto nisu prikladne za rješavanje problema koji ih dubinski muče. I nije čudno da su mlađe generacije nastupile kao začetnici pokreta.
Oni tek ulaze u politički život, a vide da politička abeceda koju su ih učili nije adekvatna za svijet u kojem se nalaze. I zato govorimo o “nadpolitici” koja traži novi subjekt jer osjeća da je prijašnja politika iscrpljena i istrošena. To ne znači da se stara politika sa svojim ritualima, izborima i mehanizmima neće dalje odvijati.
Samo mlada generacija osjeća i vidi da ti rituali, izbori i mehanizmi ne nude nikakva rješenja za probleme i izazove. Ne zato što rješenja nema, već zato što su odavno proglašena naivnima i neučinkovitima. I zato što se ne smije ugroziti tržišni monopol na politički realizam.
Radi se o mladima koji ne pristaju na atraktivni model koji u ovom raskoraku između zahrđalih institucija i ekonomije nudi krajnja desnica. Ona prihvaća okvire tog realizma i samo ih intenzivira: nema zauzdavanja ekonomije i nejednakosti nekakvim kolektivnim mehanizmima i institucionalnim sredstvima. To je za slabiće.
Postoji jedino eliminacija onih koji su zaštićeni ili se smatraju zaštićenima od tržišnih hirova i snalaženja na zahtjevnom terenu suvremene ekonomije, poput raznih manjinskih grupa ili migranata. Tom se eliminacijom otvara prostor za klasnu alijansu onih koji su od društva odustali jer imaju dovoljno novca da im društvo predstavlja teret i onih kojima društvo nije pružilo potrebnu zaštitu i sada te probleme “nadvladavaju” tako da se iskaljuju na slabijima od sebe.
Kao što smo naveli, desnica njuši taj politički raskorak, ali ne nudi nove institucije, već iživljavanje nad starim institucijama za koje smatra da privilegiraju povlaštene manjine. I tako se gradi imidž navodno antiestablišmenstske političke snage, premda se radi samo o intenziviranju postojećih politika sa specifičnim premazom.
Postoje, naravno, širom Europe i lijeve političke snage koje djeluju manje ili više uspješno, ali one su opterećene političkim bremenom. U kontekstu uspona krajnje i nerijetko fašističke desnice ljevica koalira s istrošenim političkim centrom u obrani demokratskih institucija i onoga što se naziva “pravnom državom”.
Iako je taj refleks razumljiv, on često zanemaruje da te institucije zapravo više ne funkcioniraju i da većini ljudi predstavljaju u najmanju ruku neefikasnu pomoć, a često i mehanizam iscrpljivanja. One sve više predstavljaju apstraktnu vrijednost koju volimo, poput nekog benda ili filma, a ne politički mehanizam koji ljudima rješava probleme. Navika ili sklonost ljevice da koalira s iscrpljenim centrom u zaštiti demokracije također doprinosi potrebi za “nadpolitikom” i potragom za novim institucijama.
Demokracija koja ne čini cijene stanovanja priuštivijima, koja se pravi nemoćna pred inflacijom i koja ne ulaže u školske zahode jer bi se kupci državnih obveznica mogli zabrinuti prosto nije demokracija. Europska omladina to vidi i osjeća, a na ulicama traži jezik kojim bi to što vidi i osjeća komunicirala. Nekad komunicira proglasom, nekad razbijanjem izloga.
I radi se o prvoj generaciji koja je doslovno odrasla na društvenim mrežama i ne poznaje život bez njih. Takav joj kontekst ne pomaže u građenju stabilnih i održivih organizacija, ali joj pruža priliku za brzinu političkih i komunikacijskih inovacija. Srpski su studenti uspjeli savladati izazove i dopustili su sebi da prevladaju inovacije.
Da zaključimo, trenutni val omladinskih protesta i demonstracija širom Europe treba promatrati kao politički laboratorij i kao sondu ispitivanja prevladavajućih društvenih i ideoloških okvira i okova. Kao laboratorij u kojem omladina traži novi politički jezik i kao sondu koja otkriva što joj je politički dopušteno, a što nije, što je realno, a što nije.
I u Hrvatskoj su najavljene dvije inicijative inspirirane prosvjedima. U sklopu europske inicijative “Štrajk mladih” najavljuju se prosvjedi 20. studenog, a inicijativa “Vrijeme za promjene” najavila je prosvjed 12. prosinca. Pa da vidimo kojim jezikom govore i što im je dopušteno, a što ne.
(Marko Kostanić, Novosti, 07.11.2026. / Odgovorno)
