Do dana današnjeg to ubistvo je nerazjašnjeno. A ostala je sumnja u uključenost policijskog aparata, tužilaštva i politike u zataškavanje ubistva, uništavanje dokaza, kreiranje lažnih iskaza, prikrivanje počinilaca. Sa pozadinom koju javnost još uvijek ne zna.
Osam je godina prošlo od noći u kojoj je nestao dvadesetjednogodišnji mladić David Dragičević, da bi nekoliko dana kasnije njegovo beživotno tijelo bilo nađeno u centru Banjaluke, na ušću rijeke Crkvine u Vrbas.
Do dana današnjeg to ubistvo je nerazjašnjeno. A ostala je sumnja u uključenost policijskog aparata, tužilaštva i politike u zataškavanje ubistva, uništavanje dokaza, kreiranje lažnih iskaza, prikrivanje počinilaca. Sa pozadinom koju javnost još uvijek ne zna.
No, javnost je, podsjetimo, reagovala na bešćutnu montažu dokaza, od strane policije, koja je ubijenog mladića proglasila narkomanom, lopovom i samoubicom. Reagovala talasom protesta, na kojim je zahtjevala istinu i pravdu, odnosno funkcionisanje pravne države. Protesta koji su, te 2018., kulminirali s tri velika skupa u Banjaluci, na kojim su se okupile desetine hiljada građana. I ozbiljno zatresli režim.
Mirni protesti, na kojima je samo tražena istina i pravda, su, po nalogu vlasti, ugušeni brutalnom silom represivnog aparata. A umjesto hapšenja počinilaca ubistva i svih koji su u njegovom prikrivanju učestvovali, hapšeni su i procesuirani roditelji ubijenog mladića i aktivisti pokreta Pravda za Davida.
A brutalna represija režima – koja je uključivala praćenje kretanja, nezakonite upade u stanove, zabrane, prijetnje, privođenja, saslušavanja, fizičko nasilje, serije tužbi, koje su sve od reda padale na sudovima, uz istovremeno odbijanje tužilaštva da podigne optužnice protiv policajaca i drugih koji su učestvovali u dokazanoj diskriminaciji i oduzimanju elementarnih ljudskih prava aktivistima – se nastavila sve ove godine.
Podsjetimo i da je Davor Dragičević, Davidov otac, pod prijetnjama smrću, bio prisiljen na duže vrijeme napustiti Banja Luku, dok ga režim nije prestao tretirati kao prijetnju. A u martu 2019. tijelo Davida Dragičevića je ekshumirano na zahtjev njegovih razočaranih roditelja, kako bi bilo pokopano u austrijskom gradu Wiener Neustadu gdje živi Davidova majka.
Nehumani režim i njegov čelni čovjek lično, umjesto izvinjenja i ostavki, zbog toga što nisu pronašli ubice, što nisu kaznili sve koji su učestvovali u zataškavanju ubistva i zbog laži, vrijeđanja i brutalne sile primjenjene protiv ljudi koji su samo zahtjevali istinu i pravdu – dizali su optužnice (“za klevetu” i “nanošenje duševnih boli”) čak i protiv roditelja ubijenog mladića i javno ih vrijeđali. Pokazujući zastrašujući stepen odsustva svake moralnosti i ljudskog saosjećanja i spremnost bukvalno na sve u odbrani svojih interesa, odnosno vlasti.
Advokat Davora Dragičevića, Dragan Tolimir, rekao je da je Dodik tužio njegovog branjenika zbog tvrdnji da su institucije RS učestvovale u likvidaciji i zataškivanju ubistva Davida Dragičevića.
Sudija Branko Perić, još u januaru 2019., je izjavio: “Postavlja se pitanje da li pravosudni sistem u RS zaista postoji ako nije u stanju da se nosi s klasičnim kriminalom!? Neko bi trebao da odgovori na pitanje zašto tužilaštva u RS nisu u stanju da sprovode istrage u predmetima ubistava? Da li su problemi u saradnji sa policijom, ili tužilaštva nisu u stanju da upravljaju istragama. Ko će u RS da osigura vladavinu prava ako to nisu u stanju policija i pravosuđe?”
A Ozren Perduv, aktivista Pravde za Davida, svojevremeno je, stojeći ispred Okružnog tužilaštva u Banjaluci, poručio:
“Mi stojimo ispred institucije koja štiti kriminal, koja štiti kriminalce iz MUP-a i umjesto da zaštiti građane, njihova prava i slobode, oni su se svrstali na stranu onih koji imaju silu i koji zloupotrebljavaju tu silu. I umjesto da nas ova institucija, koja treba da bude iznad svega toga, zaštiti, ne, oni su stali na njihovu stranu, I koja je poruka građanima? “Bježite odavde. Bježite iz Republike Srpske. Bježite iz Bosne i Hercegovine.”.”
Predmet ubistva Davida Dragičevića, u međuvremenu je, od Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci preuzelo Tužilaštvo BiH. No, uprkos velikim očekivanjima, ništa se nije desilo. Što otvara prostor za sumnje da pruzimanje slučaja nije ni obavljeno u cilju njegovog rasvjetljavanja, nego u cilju rasterećenja od pritiska institucija RS i čelnog čovjeka ovog entiteta, koji njime vlada čvrstom rukom. Ali i ne samo njime, pokazalo se, između ostalog i brojnim čudnim odlukama državnog tužilaštva.
(N.N., Odgovorno)
