“Dok se javnost bavi drugim temama, tiho prolazi propis koji će odrediti koliko ćete plaćati vodu, ko će o tome odlučivati i da li ćete uopšte imati pravo da se žalite. Voda je prirodni monopol, uzimate što dobijete i plaćate što vam se napiše. Upravo zato je zakon koji reguliše ovaj sektor toliko važan. I upravo zato je zabrinjavajuće što prolazi skoro neprimijećeno, bez rasprave, bez medijskog pritiska, bez reakcije. Fiksni dio cijene plaćanja vodne usluge, koji je u više navrata zbog regulacije bio osporavan na Ustavnom sudu, sada je obavezujući” – reakcija je iz prijedorskog Udruženja za zaštitu potrošača.
Nacrtom zakona o vodnim uslugama RS, kojeg je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede sačinilo u februaru 2024. godine, a Vlada utvrdila prije nekoliko dana, isključuju se korisnici, odnosno građani, iz svih vidova odlučivanja u ovom kontekstu. I dovodi ih se u poziciju da će svaki mjesec morati plaćati račune za vodu bez alternative i bez obaveznog dosadašnjeg sklapanja ugovora.
Na ovu paradoksalnu situaciju i monopol, koji novim zakonom prisvajaju vlasti u ovom entitetu, upozorili su iz Udruženja za zaštitu potrošača DON Prijedor.
“Nažalost, malo ko zna da postoji ovaj Zakon, a tiče se svakog od nas. Dok se javnost bavi drugim temama, tiho prolazi propis koji će odrediti koliko ćete plaćati vodu, ko će o tome odlučivati i da li ćete uopšte imati pravo da se žalite. Voda je prirodni monopol, uzimate što dobijete i plaćate što vam se napiše. Upravo zato je zakon koji reguliše ovaj sektor toliko važan. I upravo zato je zabrinjavajuće što prolazi skoro neprimijećeno, bez rasprave, bez medijskog pritiska, bez reakcije. Fiksni dio cijene plaćanja vodne usluge, koji je u više navrata zbog regulacije bio osporavan na Ustavnom sudu, sada je obavezujući” – reakcija je iz prijedorskog Udruženja za zaštitu potrošača.
Pritom, navode odredbu Člana 14, stav 3 Nacrta zakona, koji propisuje da je korisnik usluga dužan da plaća cijenu za pruženu vodnu uslugu pružaocu usluga u propisanom roku, od dana priključenja na javnu infrastrukturu, bez obzira da li je zaključen ugovor. Diskriminirajućom smatraju i novu zakonsku obavezu plaćanja usluga isporuke vode bez potpisanog ugovora koji bi definisao šta tačno korisnici dobijaju, pod kojim uslovima i koja su njihova prava, mada važeći Zakon o zaštiti potrošača propisuje jasnu obavezu potpisivanja ugovora.
“Cijena isporuke vode se formira tako što nadležni Vodovod jedinice lokalne samouprave podnosi prijedlog, a skupština opštine ili grada glasa o tom prijedlogu i usvaja odluku. Zvuči demokratski, ali je Nacrtom zakona o vodnim uslugama izostavljeno obavezno pribavljanje mišljenja Savjetodavnog tijela, što je propisano Zakonom o zaštiti potrošača RS. Precizirano, predviđeno je tim zakonom da Savjetodavno tijelo mora biti konsultovano o cijenama komunalnih usluga, ali je kreiranim Nacrtom zakona o vodnim uslugama ta obaveza u potpunosti zaobiđena” – pojasnila je izvršna direktorica DON Murisa Marić.
Ona ukazuje da time izostaje, drugim propisom, predviđeno javno savjetovanje, dok, navodi primjer Marić, Hrvatska zakonom propisuje minimum 30 dana javne rasprave o prijedlogu cijene, uz obavezno uključivanje udruženja potrošača.
“U RS ništa od toga, Skupština može izglasati povećanje, a vi saznate kad račun stigne. Nema ograničenja rasta. Zakon ne propisuje maksimalni godišnji procenat povećanja cijene. Hrvatska i Crna Gora to regulišu. Kod nas ni toga nema. Nema nezavisnog nadzora. Agencija za vodne usluge predviđena zakonom smještena je unutar Ministarstva. Ista institucija kreira politiku i “nadzire” njenu primjenu. U Hrvatskoj, Vijeće za vodne usluge odgovara direktno Saboru — ne izvršnoj vlasti — i može donijeti privremenu odluku o cijeni ako skupština zakaže. Taj mehanizam u našem Nacrtu zakona ne postoji” – ne krije čuđenje Marić.
Iz DON-a ukazuju i na moguću dilemu i postupanje ako građani dobiju pogrešan račun ili ako voda nije danima za piće i ako vodovodno preduzeće ne reaguje sedmicama. Ukazuju da Nacrt zakona ne propisuje rok u kom Komisija za rješavanje reklamacija mora odgovoriti na pritužbe, formu podnošenja reklamacije, instituciju kojoj se upućuje žalba kada Vodovod odbije pritužbu, ne predviđa pravo na povrat novca za period netačnog mjerenja, ni pravo na naknadu štete zbog neispravnog mjernog instrumenta.
“Jedina opcija koja vam ostaje je sud. A, sudski spor sa javnim preduzećem traje godinama i košta više nego sporna stavka na računu. EU direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, koja važi i za BiH/RS, obavezuje na postojanje efikasnog i jeftinog mehanizma rješavanja sporova u sektoru javnih usluga. Zakon o zaštiti potrošača propisao je Komisije za rješavanje reklamcija potrošača, no taj mehanizam u Nacrtu zakona o vodnim uslugama ne postoji. Zakon predviđa mogućnost da skupština JLS subvencioniše cijenu vode za socijalno ugrožene, ali ne kao obavezujuću normu, već ako procijeni da treba” – navode iz DON-a.
Takođe, ukazuju da u novousvojenom Nacrtu zakona o vodnim uslugama ne postoji definicija ko je “socijalno ugroženi korisnik” u ovom kontekstu, obaveza uvođenja niže cijene ili maksimalni iznos te cijene. Kao poređenje, ističu da u susjednoj Hrvatskoj zakon obavezuje na uvođenje socijalne cijene koja ne smije biti viša od 60% pune cijene, a razliku iz budžeta nadoknađuje lokalna vlast. Obavezno, ne po nahođenju, kažu u DON-u.
Ovo Udruženje za zaštitu potrošača je analizom spornog Nacrta identifikovalo pet obaveznih izmjena.
“To je formiranje Nezavisnog regulatornog tijela po uzoru na Regulatornu komisiju za energetiku (RERS), odgovorno Narodnoj skupštini RS, sa ovlaštenjima nadzora cijena i rješavanja pritužbi korisnika u čijem radu učestvuju predstavnici udruženja potrošača. Zatim obaveza pribavljanja mišljenja Savjetodavnog tijela u JLS u roku od minimum 30 dana, kao i da se rast cijene usluga vodovodnih preduzeća ograniči na 10% godišnje uz metodološko obrazloženje. Kao treća identifikovana potrebna izmjena je uvođenje mehanizma reklamacija, tačnije prava na pisanu pritužbu, da je rok odgovora Komisije za rješavanje reklamacija od 15 dana i provjera mjernog instrumenta o trošku vodovoda ako se dokaže neispravnost, kao i pravo na naknadu za period netačnog mjerenja. Četvrta potrebna identifikovana izmjena je da je obavezna socijalna cijena, odnosno da se termin “može”, preimenuje u “mora”. To znači da je obaveza JLS da subvencioniše punu cijenu usluge za korisnike koji primaju socijalnu pomoć, sa obavezom JLS da nadoknadi razliku, uz obavezno definisanje “socijalno ugroženog korisnika”. Poslednju izmjenu koju ćemo predložiti je usklađivanje Zakona sa važećim EU direktivama, sa konkretnim rokovima i pragovima za prečišćavanje, pozivanjem na reference na direktivu o pijaćoj vodi iz 2020. godine, te javno dostupan sistem praćenja” – prijedlozi su iz DON Prijedor.
Pritom, iz Udruženja smatraju da je rješavanje ovih pitanja važno upravo sada u ovoj fazi, jer se zakoni lakše mijenjaju dok su u proceduri, nego kad su usvojeni. Odnosno, Nacrt prolazi institucionalnu proceduru, a javnost o tome malo zna.
“Svaki građanin koji plaća račun za vodu je korisnik o čijim pravima ovaj zakon odlučuje. Udruženja potrošača, lokalni odbornici, predstavnici u Narodnoj Skupštini, novinari i aktivisti imaju sada priliku da zatraže izmjene koje će ovaj zakon učiniti pravičnim, i za one koji vodu troše, ne samo za one koji je naplaćuju” – zaključuju u DON-u.
(Lj.Đ., Odgovorno / Ilustracija: N.N.)
