U nesretnim i nesređenim zemljama, kao što je Bosna i Hercegovina, gotovo je pravilo da se njeni „obični“ građani i nevladine organizacije ponašaju društveno odgovornije, humanije, socijalno osjetljivije, nego vlast ili generalno političari. I da pokazuju bolje razumijevanje problema s kojim se društvo i jedinke u njemu suočavaju. Najsvježiji primjer su reakcije građana na društvenim mrežama na dvomjesečnu šutnju vijećnica gradskog vijeća u Bihaću na dramu kroz koji prolazi žrtva porodičnog i sistemskog nasilja u njihovom gradu. Od kojih izdvajamo reakciju građanke potpisane kao Melanija Mela Vučica Pajić, koju u nastavku prenosimo u cjelosti.
Ovo što se dešava Ameli Bećirspahić nije samo društvena i pravna sramota, to je duboka moralna rana jednog sistema koji je odavno izgubio dodir s pojmom empatije.
Psihološki gledano, najporazniji element ovakvih situacija nije samo nasilje koje trpi pojedinac, nego kolektivna desenzitizacija, otupjelost društva na tuđu patnju. Kad institucije koje bi trebale štititi žrtvu postanu izvor dodatne traume, a političari, posebno žene u vlasti, izaberu tišinu umjesto solidarnosti, to šalje poruku svim ženama: “Ako te sutra zadesi isto, bit ćeš sama.”
Šutnja sedam vijećnica je posebno bolna jer dolazi od onih koje bi, po prirodi svoje funkcije, ali i po ljudskoj i ženskoj savjesti, morale razumjeti razmjere nepravde i emocionalne devastacije koju Amela prolazi. Njihovo neoglašavanje nije neutralnost, to je saučesništvo u sistemskom nasilju.
S ljudske strane, Amelin čin štrajka gladu je vapaj, krajnji izraz nemoći u borbi protiv bešćutnog aparata. To je glas osobe koja je izgubila sve institucionalne puteve i ostala s jedinim oružjem koje joj je preostalo: vlastitim tijelom. A društvo koje nijemo gleda kako majka gladuje da bi mogla zagrliti svoje dijete, teško može sebe zvati civilizovanim.
U suštini, ovo nije samo borba jedne žene za svoje dijete. Ovo je ogledalo u kojem svi vidimo koliko (ne)vrijedi ženski glas u patrijarhalnom licemjernom sistemu, koji rado koristi “ženska prava” kao dekoraciju u kampanjama, ali ih u praksi gazi.
Ako želimo promjenu, prva mora doći iznutra, iz buđenja savjesti onih koji šute dok jedna majka nestaje od bola i gladi. Jer šutnja je najtiši oblik nasilja, a ovdje, nažalost, odzvanja glasnije od ičega.
(Odgovorno)
