S približavanjem izbora, vlast u Republici Srpskoj pokušava se predstaviti kao neko ko vodi računa o svojim građanima, pa i o potrebama porodica sa djecom sa posebnim potrebama. No, i u takvoj situaciji, radi to loše – nedovoljno i netransparentno. Na način koji isijava njihovom nezainteresovanošću za ljude i njihove probleme i potrebe.
Socijalna neosjetljivost i bešćutnost vlasti i birokratskog aparata u njenoj službi, notorna je i sveprisutna. I naravno neprihvatljiva. A u nekim slučajevima na granici zločina. Recimo, kad su njene žrtve djeca sa poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji.
Uskraćivanje finansijske pomoći takvim porodicama ili je držanje na mizernom nivou, u situaciji istovremenog bahaćenja i rasipništva vlasti, koja se za svoja lična primanja i privilegije i život u luksuzu na račun javnog novca nikad ne ustručava zagrabiti u budžet, za logičnu posljedicu ima – nezadovoljstvo. Koje povremeno kulminira u protestima, kakvi su u više navrata organizovani u Banjaluci od strane udruženja koja okupljaju roditelje djece s posebnim potrebama.
S približavanjem izbora, vlast u Republici Srpskoj pokušava se predstaviti kao neko ko vodi računa o svojim građanima, pa i o potrebama porodica sa djecom sa posebnim potrebama.
No, i u takvoj situaciji, radi to loše – nedovoljno i netransparentno. Na način koji isijava njihovom nezainteresovanošću za ljude i njihove probleme i potrebe.
Umjesto ozbiljnog sveobuhvatnog pristupa i rješavanja problema, odabrali su da učine neko malo poboljšanje, koje će, u suštini, funkcionisati kao trošak za reklamu pred izbore.
I pritom, naravno(!), ništa ne pitajući one o čijoj sudbini odlučuju i koji su najzainteresovaniji za odluke koje donose.
Ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, naime, najavio je izmjene i dopune Zakona o socijalnoj zaštiti, predstavljajući ih kao veliko poboljšanje za roditelje sa djecom ometenom u razvoju, ističući da “roditelji njegovatelji mogu dodatak za brigu o djetetu ometenom u razvoju da ostvare i nakon 30. godine lica ometenog u razvoju.”
No, najavljenim izmjenama, očekivano, nisu zadovoljni oni kojih se zakon najviše tiče.
Kažu da nisu ni konsultovani prilikom izrade i imaju brojne zamjerke. Jedna od njih je da je dodatak ograničen isključivo na roditelje, što ne ostavlja prostor da njegovatelj bude stručna osoba, kako bi roditelji mogli da rade. Ozbiljna zamjerka je i da zakon ograničava roditelje koji mogu da ostvaruju to pravo, do 65 godina starosti.
“Šta se dešava za tog roditelja-njegovatelja, kada napuni 65 godina? Ostaje bez prava na naknadu. Ostaje na ulici, jer mu nisu plaćani doprinosi i ne može da ide u penziju. Gdje ide? Ide na socijalu. To je zakon koji je loš”, reakcija je iz opozicije.
S druge strane, to čime se Vlada hvali, logičnije bi bilo da je uradila tiho, kao ispravljanje dosadašnje neoprostive greške, koja isijava bešćutnost i socijalnu neosjetljivost. Dosadašnje (i još aktuelno) rješenje, naime, predviđa gubljenje prava roditelja na status negovatelja nakon što im dijete napuni 30 godina života. Kao da osobe sa 100 postotnim invaliditetom i potrebom 24-satne brige o njima ozdrave kad napune 30 godina. A za to što vlast svojim zakonima svo ovo vrijeme poručuje da ih ne interesuju ni osobe sa invaliditetom nakon što napune 30 godina ni njihovi roditelji koji se o njima brinu, ta vlast i njeni eksponenti bi se trebali bar izvinuti. Umjesto da se hvale time da će samo prekinuti praksu sistemske nehumanosti. Odnosno jednu od tih praksi.
Roditelji napominju da se i najavljeni novi zakon kosi sa konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom, te da dalje izoluje roditelje-njegovatelje i njihovu djecu od ostatka zajednice. I zahtijevaju od Vlade da unaprijede zakon prije usvajanja i slanja u skupštinsku proceduru.
(N.N., Odgovorno)
