“Možemo kriviti političare i medije, ali stvari su takve kakve jesu i zato što mi građani dopuštamo da budu takve.”, kaže, u intervjuu za zagrebački portal Novosti, Alia Sarig, suosnivačica inicijative “Ne u naše ime” koju su pokrenuli anticionistički Židovi u Beču koji se organiziraju protiv genocida u Gazi. Alia je i jedna od organizatorica prvog Židovskog anticionističkog kongresa, a bila je i kandidatkinja političke stranke “Lista Gaza – Glasovi protiv genocida” koja je lani sudjelovala na parlamentarnim izborima u Austriji. Imamo takvih aktivista i u exjugoslovenskim nikad denacifikovanim državama i društvima, ali su, na žalost, i oni manjina, koja predstavlja savjest svojih zajednica ali nemaju značajan uticaj i često su zbog svog djelovanja izloženi permanentnoj opasnosti. I kako kaže Alije (o Izraelu i Židovima, ali vrijedi i za sve nas sa Balkana): “Postoje Židovi anticionisti koji se bore protiv svoje vlade u Izraelu, ali to je tako mala manjina. Oni su zaista hrabri, istinski je teško progovarati u tom okruženju. Ali ne mislim da će promjene doći odande. Ne smijemo misliti da se nešto kreće nabolje u tom društvu, jer to nije slučaj. Jedini razlog zbog kojeg će se nešto možda pomaknuti nabolje jest pritisak izvana, i zato sam toliko glasna i zato se zalažem za sankcioniranje Izraela.” (Odgovorno)
Razgovarajmo najprije o vašem putu do političkog aktivizma, možete li se malo osvrnuti na iskustva koja su vas politizirala?
Odrasla sam u cionističkoj obitelji kao cionistkinja. Pridružila sam se ljevičarskom cionističkom omladinskom pokretu u Beču, a s 18 godina preselila sam se u okupiranu Palestinu i tamo živjela 13 godina. Tamo sam se počela buditi i biti politički aktivna tijekom 1990-ih. Išla sam na sveučilište, studirala politologiju i povijest Bliskog istoka. Tijekom studija sam upoznala svog učitelja arapskog, koji je bio Palestinac. Ispričao mi je priču o svojoj obitelji koja je protjerana iz svog sela tijekom Nakbe, a cionistička vojska nije im dopustila da se vrate.
Nisam dotad znala za takve priče, bio mi je poznat samo cionistički narativ. To me natjeralo da preispitam taj narativ pa sam počela dublje istraživati. Ono što mi je odmah bilo očito jest da je cionizam rasistička ideologija i dok ta ideologija postoji, Palestinci nikada neće imati jednaka prava, jednak udio u Izraelu. Počela sam raditi s palestinskom nevladinom organizacijom u Galileji i tako sam izgubila svoju židovsko-izraelsku zajednicu. Ali također mi je bilo vrlo teško postati dio palestinske zajednice, koja je bila vrlo zatvorena, iako razumijem zašto je bila zatvorena. Vratila sam se u Austriju i u palestinskom pokretu u Austriji aktivna sam od oktobra 2023. godine.
O filosemitizmu
Sudjelovali ste u različitim inicijativama i akcijama u Austriji tijekom posljednje dvije godine. Relativno nedavna bila je prvi Židovski anticionistički kongres održan u Beču u junu. Kako je kongres organiziran i je li bilo protivljenja?
Ideja se rodila nakon Palestinskog kongresa koji smo organizirali u oktobru 2024. godine. Palestinski pokret solidarnosti u Austriji organizirao je taj kongres kao odgovor na Berlinski kongres koji je policija rastjerala. Pozvali smo Hanin Zoabi, bivšu palestinsku zastupnicu u Knesetu. Tijekom Kongresa u Beču službena židovska zajednica provela je PR kampanju u svim javnim prijevoznim sredstvima u gradu, s porukama da se tijekom Palestinskog kongresa u Beču Židovi ne osjećaju sigurno.
Pokazala sam to Hanin, a ona je rekla: “Zašto im dopuštaš da govore u tvoje ime? Ti si Židovka i jedna od suorganizatorica Palestinskog kongresa. Morate organizirati Židovski anticionistički kongres.” Pitala sam zatim svoje drugove u Palestinskom pokretu solidarnosti misle li da bi takvo nešto bilo korisno. Obratili smo se i međunarodnoj židovskoj anticionističkoj zajednici. Na kraju se pokazalo lakšim organizirati Židovski anticionistički kongres nego Palestinski kongres, jer je ljudima u Austriji teško zabraniti kongres koji je židovski, iako je anticionistički. Uvijek se boje ispasti antisemiti. Dakle, na toj razini je bilo lakše, ali i dalje smo imali problema s pronalaženjem prostora za održavanje kongresa.
U prethodnim intervjuima spomenuli ste da u Austriji postoji posebna vrsta antisemitizma koju nazivate filosemitizmom. Možete li to pojasniti?
To je vrsta rasizma. Radi se o tome da ljudi imaju ideju o tome kako drugi ljudi misle, ponašaju se i vjeruju. Ljudi u Austriji imaju određeno gledište o tome kako Židovi trebaju misliti ili kako misle, a to je pak uvijek povezano s cionizmom i Izraelom. Židovi koji razmišljaju drugačije i protive se cionizmu i Izraelu ne uklapaju se u njihove predrasude.
Filosemitizam je nešto što funkcionira po principu – sve što cionistički Židovi rade ili govore gotovo je sveto. Ponekad se osjećam kao da pripadam manjini koja živi negdje u muzeju ili se smatra nekim kućnim ljubimcem koji je uvijek dobar. Duboko mrzim to što nas se ne doživljava kao raznolika ljudska bića s različitim gledištima. A kada počnete biti drugačiji, optužuju vas da ste antisemit. Predsjednik našeg parlamenta dva puta me nazvao antisemitkinjom. Odgovorila sam mu: Kako mi se usuđujete reći da sam antisemitkinja, pa ja sam Židovka? Odgovorio mi je da postoje i židovski antisemiti.
Višestruke su metode kriminalizacije palestinske solidarnosti u Austriji i odvijaju se na različitim razinama ovisno o porijeklu aktivista. Možete li nešto reći o tome, navesti nam neke primjere represije?
To također nije ništa novo i posebno je opasno za muslimane ili ljude koji dolaze iz arapskih zemalja ili tamo imaju korijene. Odmah ih se optužuje za sudjelovanje u terorističkim organizacijama, iako govore iste stvari koje i ja govorim. Upravo je to razlog zašto sam ja toliko glasna, jer želim otežati policiji i pravosudnom aparatu. Židovka sam, pa hoćete li me optužiti da sam teroristkinja jer govorim stvari koje govore Palestinci?
Iz Ministarstva pravosuđa postoji naredba da se svaki put kada netko spomene slogan “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna” ta osoba poziva na policijsko ispitivanje, gdje mora objasniti kako se osjeća u vezi s tim sloganom, što točno misli. Pozvali su me nekoliko puta, ali na kraju su me pustili. S nekim drugim ljudima to nije bio slučaj, protiv njih se vode postupci, optužuje ih se za podržavanje terorističke organizacije. Postaje stvarno opasno jer bi se mogli suočiti s deportacijama ako nisu austrijski državljani ili s dugogodišnjim zatvorskim kaznama. I ja sam bila u pritvoru dva puta, ali nisam morala platiti nikakvu kaznu. Ali morate ići na sud, uložiti energiju i vrijeme u to, pronaći odvjetnika koji će vas podržati.
Kažite nam nešto više o inicijativama ili akcijama u kojima ste sudjelovali tijekom posljednje dvije godine.
U decembru 2023. osnovali smo Ne u naše ime, grupu anticionističkih Židova u Austriji. Naša prva akcija bila je ometanje rada parlamenta. Uvijek razmišljamo o tome kako izaći izvan okvira, kako natjerati medije da izvještavaju o našim akcijama. Zato provodimo i akcije poput upada na Salzburški festival. Bila sam uključena i u političku stranku Lista Gaza. Kandidirali smo se na izborima za parlament, što nam je dalo mogućnost da budemo malo više u medijima.
Pogotovo ja, jer sam 13 godina živjela u Izraelu. Čak sam tamo bila u vojsci, na što stvarno nisam ponosna, ali tako je kako je. Ljudi me ne mogu lako diskvalificirati. Poznajem izraelsko društvo iznutra i izvana. Govorim hebrejski. Moj glas je vrlo snažan glas, ne zato što sam ja jaka, već zbog okolnosti koje predstavljam. I sve to govorim na austrijskom njemačkom, kao osoba rođena u Austriji. Tijekom kampanje Liste Gaza novinske agencije morale su napraviti neke intervjue sa mnom. Međutim, rijetko su emitirali te intervjue, čime su još jednom pokazali svoje suučesništvo, to da su omogućitelji genocida.
Rotax i dronovi
Koje su sve razine institucionalne podrške Izraelu u Austriji? Kako se podrška realizira na razini službene politike, medija, industrije?
Konzervativna stranka, koja je vodeća stranka u vladi, potpuni je suučesnik u genocidu. Sve što Izrael čini oni podržavaju. Jako se boje izjava službene židovske zajednice. Bila sam na posljednjoj parlamentarnoj sjednici prije praznika, na kojoj je naša ministrica vanjskih poslova Beate Meinl-Reisinger govorila o svom stavu o ratu Ukrajine i Rusije, o kojem je bila vrlo jasna, osuđujući Rusiju pozivala se na međunarodno pravo i zalagala za sankcije.
A onda je počela govoriti o Gazi i Izraelu i odjednom promijenila ton, rekavši da još nismo pronašli jasan jezik, jer je Izrael naš prijatelj. Nula spomena o sankcijama. A ni oporba nije bolja. Često pokušavamo pronaći jednog parlamentarca da njega ili nju zamolimo da postavlja pitanja o Gazi u parlamentu. Nema niti jednog zastupnika kojem bismo se za to mogli obratiti. Ni Komunistička partija nije od pomoći, ne žele surađivati s ljudima poput mene.
Kada su u pitanju javni mediji, oni dobivaju direktive o Palestini. Novinari su mi pričali o tome, da im nije dopušteno slobodno govoriti. I privatni medijski izdavači boje se gubitka profita, jer je izraelski lobi bogat i ulaže u te medije. Postoje i brojne veze između bivših političara i izraelskih tvrtki. Sebastian Kurz, primjerice, ima dionice izraelske tvrtke i sada je milijunaš.
Postoji nešto čime se u posljednje vrijeme bavim, a to su veze s Rotaxom, kanadskom tvrtkom koja proizvodi motore za dronove u Austriji. Ti dronovi i motori koriste se u vojne svrhe u Gazi. Iznad Gaze lete četiri različita drona s austrijskim motorima tvrtke Rotax. Odvjetnica Astrid Wagner sada podnosi tužbu protiv austrijskih dužnosnika, tvrdeći da je godinama dobro poznato da se ovi austrijski motori koriste u dronovima u vojne svrhe.
Rotax je imao veliki problem jer te motore ne koriste samo izraelski dronovi u Gazi, već i ruski dronovi koje koristi Iran. To je za njih puno kritičnije, jer je javno mnijenje drugačije kada je riječ o Iranu i Rusiji. Ako ćemo moći nastaviti uspješno raditi na ovom slučaju, barem četiri vrste dronova uskoro više neće letjeti iznad Gaze.
Godine 2015. odrekli ste se izraelskog državljanstva. Postoje li neki rukavci otpora u Izraelu, ljudi s kojima još uvijek održavate kontakt?
Ne održavam kontakt. Dio moje obitelji još uvijek živi tamo i uopće nisam u kontaktu s njima. Moja obitelj koja živi u Austriji i Njemačkoj, i dio moje obitelji koji živi u okupiranoj Palestini, svi su prekinuli kontakt sa mnom zbog mog političkog aktivizma. Također nisam u kontaktu ni sa kim od svojih bivših prijatelja, osim s jednim, dragim drugom koji je prošao isti put kao i ja. On je anticionistički Židov koji živi blizu Haife i jako je uključen u politički aktivizam.
Postoje Židovi anticionisti koji se bore protiv svoje vlade u Izraelu, ali to je tako mala manjina. Oni su zaista hrabri, istinski je teško progovarati u tom okruženju. Ali ne mislim da će promjene doći odande. Ne smijemo misliti da se nešto kreće nabolje u tom društvu, jer to nije slučaj. Jedini razlog zbog kojeg će se nešto možda pomaknuti nabolje jest pritisak izvana, i zato sam toliko glasna i zato se zalažem za sankcioniranje Izraela.
Na kojim akcijama trenutno radite? I postoji li nešto što biste željeli naglasiti u svojim naporima?
Govorit ću na velikim demonstracijama koje će se održati 20. septembra u Beču. Pokušavamo izgraditi veliku koaliciju, uključiti veoma različite ljude, što nije lako. Trenutno radim i na drugom Židovskom anticionističkom kongresu, koji će se najvjerojatnije održati u Dublinu. Nastavljam raditi i na slučaju Rotax i pokazati izravno suučesništvo Austrije u naoružavanju Izraela.
Razmišljajući o govoru koji ću održati 20. septembra, pitam se koju poruku želim prenijeti ljudima. Mislim da je važno naglasiti povjerenje u anticionističke Židove koji su živjeli u Izraelu, i inzistirati na tome da Izrael nije legitiman međunarodni akter i da ga treba isključiti iz međunarodne politike. Velika većina izraelskih političara i građana misli ono što govori kada kažu da će istrijebiti sve Palestince. Oni ne vide ograničenja.
Mi smo ti koji to moramo zaustaviti, svom snagom. Možemo kriviti političare i medije, ali stvari su takve kakve jesu i zato što mi građani dopuštamo da budu takve. Ne govorimo o nekim malim zločinima, govorimo o genocidu, o Palestini koja raskrinkava čitav naš sustav elita i ekonomije, to kako je sve što radimo povezano s ostvarivanjem profita i iskorištavanjem siromašnih ljudi. Ne moram nikome objašnjavati te stvari, svi već sve znaju, ali ljudi moraju razumjeti i što to znanje znači i kako djelovati u skladu s njim.
Ne možemo samo jednom tjedno ići na demonstracije, cijelo naše biće mora biti usmjereno na zaustavljanje ovog genocida, posebno u Austriji i Njemačkoj. To je naša povijesna odgovornost, zakleli smo se nakon Drugog svjetskog rata i nakon Holokausta da nikada više znači nikada više. Sada moramo djelovati u skladu s tim nikada više, pristupiti tome svom energijom. Ako smo s pola srca u ovome, ako je ovo samo jedna od tema kojom se tu i tamo bavimo, nećemo moći napraviti promjenu. Potrebna nam je potpuna predanost dok ovo ne završi i dok Palestina ne bude slobodna.
(Ivana Perić, Portal Novosti, 12.09.2025. / Odgovorno)
