Ovaj slučaj nije samo upravni postupak nego test funkcionisanja sistema zaštite javnih resursa. Ako se vodna dozvola može zasnivati na propisu koji više ne važi, a drugostepeni organ mjesecima ne odlučuje, tada se opravdano postavlja pitanje kako se štiti javni interes. Izvorišta Klokot i Privilica nisu politička tema, ona su životni resurs, ne samo mještana Međudražja nego i cijelog grada Bihaća. U takvom kontekstu, šutnja i odugovlačenje onih koji bi trebali da štite javni interes samo još jednom dokazuje važnost građanskog aktivizma, te upornost i insistiranje građana na činjenici da zakonitost nije stvar slobodne volje i tumačenja.
U bihaćkom naselju Međudražje, na parceli k.č. 489 k.o. Zavalje, već godinama se vrši eksploatacija dolomita. Prema važećoj Odluci o zaštiti izvorišta vode za piće Klokot i Privilica iz 2019. godine, taj lokalitet se nalazi u III zoni sanitarne zaštite u kojoj su izričito zabranjeni otvaranje i rad kamenoloma, kao i minerski i drugi građevinski radovi koji mogu poremetiti kompoziciju vodonosnih slojeva. Te zabrane nisu deklarativne niti podložne diskrecionoj procjeni organa, one su normativno određene i obavezujuće. Izvorišta Klokot i Privilica predstavljaju strateški resurs za vodosnabdijevanje šireg područja Bihaća. Režim zaštite u sanitarnim zonama ima preventivni karakter a cilj nije reagovati nakon štete, već spriječiti rizik.
Agencija za vodno područje rijeke Save je 10. marta 2023. godine izdala vodnu dozvolu za otpuštanje otpadnih voda iz kamenoloma „Podići“. U obrazloženju rješenja Agencija se poziva na Odluku o zaštiti izvorišta iz 2009. godine. Međutim, ta odluka je prestala važiti početkom 2020. godine, stupanjem na snagu nove Odluke objavljene u Službenom glasniku Grada Bihaća br. 12/2019. Član 27. nove Odluke izričito propisuje prestanak važenja ranijeg akta. Drugim riječima, upravno rješenje iz 2023. godine zasnovano je na propisu koji četiri godine ranije više nije bio dio pravnog poretka. U komunikaciji s građanima, Agencija je navela da prilikom donošenja rješenja nije bila upoznata s Odlukom iz 2019. godine. No, izostanak saznanja o važećem općem pravnom aktu teško može biti održivo objašnjenje u postupku koji se tiče sanitarne zaštite izvorišta.
Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeni organ izvršio pregled lokaliteta i određene dokumentacije. Međutim, nema naznaka da je u postupku jasno i nedvosmisleno utvrđeno da li se predmetna parcela nalazi u III zoni sanitarne zaštite prema važećoj odluci iz 2019. godine. Služba za upravljanje razvojem, komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša Grada Bihaća je u junu 2024. godine službeno potvrdila da se lokalitet kamenoloma nalazi upravo u III vodozaštitnoj zoni. Također je konstatovano da se vodna dozvola Agencije poziva na odluku iz 2009. godine, iako ista više nije bila na snazi.
Ovakvo postupanje otvara pitanje primjene osnovnih načela upravnog postupka, zakonitosti, materijalne istine i zaštite javnog interesa. Kada je riječ o zaštiti pitke vode, javni interes je egzistencijalno pitanje za građane. Interesantno je da je i sama služba, pa i Gradsko vijeće Grada Bihaća višestruko „previdjelo“ ovu okolnost dajući saglasnost na koncesiju.
Krajem oktobra 2025. godine pokrenut je drugostepeni postupak pred Federalnim ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, u kojem su detaljno ukazane povrede postupka i pogrešna primjena materijalnog prava. Od tada, nema poznate odluke. Drugostepeni organ ima obavezu da otkloni eventualne nezakonitosti prvostepenog rješenja. U predmetu koji se tiče zaštite izvorišta pitke vode, pravovremenost odlučivanja nije samo proceduralno pitanje, već pitanje odgovornosti prema javnom interesu.
Na čelu Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva nalazi se ministar Kemal Hrnjić, porijeklom iz Bihaća. Kao javni funkcioner, ministar je prisutan u javnom prostoru i aktivan na društvenim mrežama hvaleći se uspjesima iz oblasti poljoprivrede, ruralnog razvoja i javnih politika. Međutim, o predmetu koji se tiče zaštite izvorišta pitke vode u njegovom rodnom gradu, javno nije iznio stav.
Ovdje nije riječ o personalizaciji odgovornosti, već o institucionalnoj ulozi. Drugostepena odluka je u nadležnosti Ministarstva kojim ministar rukovodi. Upravo zato je legitimno postaviti pitanje: Da li će Ministarstvo ispitati zakonitost rješenja zasnovanog na nevažećem propisu i donijeti odluku u razumnom roku? U vremenu kada se politička komunikacija često odvija putem Facebook objava i javnih reakcija na dnevne teme, šutnja o pitanju zaštite izvorišta pitke vode je veoma problematična.
Ovaj slučaj nije samo upravni postupak nego test funkcionisanja sistema zaštite javnih resursa. Ako se vodna dozvola može zasnivati na propisu koji više ne važi, a drugostepeni organ mjesecima ne odlučuje, tada se opravdano postavlja pitanje kako se štiti javni interes. Izvorišta Klokot i Privilica nisu politička tema, ona su životni resurs, ne samo mještana Međudražja nego i cijelog grada Bihaća. U takvom kontekstu, šutnja i odugovlačenje onih koji bi trebali da štite javni interes samo još jednom dokazuje važnost građanskog aktivizma, te upornost i insistiranje građana na činjenici da zakonitost nije stvar slobodne volje i tumačenja.
(E.K., Odgovorno)
