U rukovodstvu Gradskog vijeća (predsjedavajući i tri zamjenika) nema nijedne žene, u dvanaestočlanom(!) kolegiju Gradskog vijeća, nema nijedne žene, u 11 od 15 komisija Gradskog vijeća ima manje žena od zakonskog minimuma, a u dvije od njih nema nijedne, u 7 samo jedna. I sad bi se problem nedovoljnog uticaja žena na donošenje odluka lokalne vlasti, umjesto povećanjem broja žena u tijelima odlučivanja riješavao formiranjem neformalnog savjetodavnog tijela sačinjenog od uspješnih žena iz privrede, obrazovanja, kulture, sporta i nevladinog sektora. Čije bi prijedloge i inicijative razmatrali i ako im se svide preuzimali, i dalje predstavljali kao svoje, neuspješni političari?
Možda se ni na koga narodna mudrost da ne treba vjerovati riječima nego djelima ne odnosi tako kao na političare u BiH. Njihova slatkorječivost pogotovo raste kako se približavaju neki izbori. Pa organizacije civilnog društva koje prate rad vlasti između izbora redovno konstatuju beznačajan stepen ispunjenosti predizbornih obećanja političkih stranaka.
A i ta obećanja i povremene inicijative i verbalna zalaganja za neke ciljeve, često izgledaju krajnje neuvjerljivo zbog dotadašnjeg ponašanja u konkretnim situacijama, kada su se trebali pokazati na djelu.
Vladajuća stranka u Bihaću tako se, ovih dana, pohvalila inicijativom svoje vijećnice u Gradskom vijeću Bihaća za osnivanje savjetodavne grupe – Foruma žena Grada Bihaća, koja bi, po njenoj zamisli, trebala da okupi žene iz različitih profesionalnih i društvenih oblasti “kako bi kroz redovan dijalog, razmjenu iskustava i prepoznavanje konkretnih problema, zajedno kreirale prijedloge za unapređenje položaja žena u Bihaću”. Pa bi one, po toj zamisli, svoje prijedloge i inicijative slale vijećnicima i vijećnicama, da ih oni “dalje artikulišu i pokreću kao zvanične inicijative u okviru svojih nadležnosti”.
“Vjerujemo da Bihać može biti jači, pravedniji i pametnije vođen onda kada u donošenju prijedloga i javnih politika učestvuju oni koji svakodnevno nose važan dio društvenog života.”, navodi se u ovoj inicijativi.
Inicijativa… “na prvu” izgleda sasvim u redu. Ne samo u Bihaću, nego u čitavoj BiH fali uticaja žena na donošenje političkih odluka, u svim institucijama, na svim nivoima.
Ali… u suštini, “zagrebemo” li malo dublje ispod populističkog “lijepog pakovanja”, uočićemo nekoliko problema (i zjapeću prazninu besmisla).
Najznačajniji je da ni vijećnica ni stranka iz koje dolazi i koja se njenom inicijativom hvali nemaju nikakav kredibilitet u ovom kontekstu. Kao vladajuća stranka, oni su najodgovorniji za neadekvatno učešće žena u organima vlasti Bihaća i njihovim radnim tijelima.
Naime… U rukovodstvu Gradskog vijeća (predsjedavajući i tri zamjenika) nema nijedne žene, u dvanaestočlanom(!) kolegiju Gradskog vijeća, nema nijedne žene, u 11 od 15 komisija Gradskog vijeća ima manje žena od zakonskog minimuma, a u dvije od njih nema nijedne, u 7 samo jedna.
I sad bi se problem nedovoljnog uticaja žena na donošenje odluka lokalne vlasti, umjesto povećanjem broja žena u tijelima odlučivanja riješavao formiranjem neformalnog savjetodavnog tijela sačinjenog od uspješnih žena iz privrede, obrazovanja, kulture, sporta i nevladinog sektora. Čije bi prijedloge i inicijative razmatrali i ako im se svide preuzimali, i dalje predstavljali kao svoje, neuspješni političari?
U suštini radi se ne o znaku poštovanja i pokušaju davanja ženama adekvatnog mjesta u procesu odlučivanja o pitanjima od značaja za zajednicu, nego o sofisticiranoj uvredi (“Vi se družite i pričajte šta hoćete, a mi ćemo ponekad uzeti od toga ono što nama(!) bude korisno. Zloupotrebljavajući vas i na simboličkom i na praktičnom nivou. A pritom i dalje ignorišući zakonsku obavezu o rodnoj ravnopravnosti.”)
Ni iz lokalnog udruženja „Glas žene“, nisu se dali obmanuti slatkorječivim političkim izjavama, te su upozorili da „žene moraju biti zastupljene u rukovodstvu Gradskog vijeća i ključnim komisijama, gdje se donose odluke, a Savjetodavni forum žena može biti dodatak, a ne zamjena”. Naglašavajući da “Tek kada žene imaju stvarnu moć odlučivanja, možemo govoriti o pravoj rodnoj ravnopravnosti u lokalnoj politici i donošenju javnih politika”. I, s druge strane, da “postoji realna opasnost da političke stranke koriste Forum za ostvarivanje svojih interesa, umjesto da on predstavlja autentičan glas žena iz zajednice.”
Dodatno, što se tiče nedostatka kredibiliteta – nakon sramnog ponašanja svih sedam vijećnica Gradskog vijeća Grada Bihaća (i njihovih kolega) za vrijeme 34-dnevnog štrajka glađu žrtve porodičnog i institucionalnog nasilja, kojoj je nezakonito oduzeto dijete (a podsjetimo, nijedna od njih nije ni javno ni privatno, kao ljudsko biće, izrazila saosjećanje i podršku žrtvi i osudila nasilje koje se nad njom provodi) – svako njihovo verbalno zalaganje za prava žena može se tretirati kao obično licemjerje i populizam, motivisan predizbornim stranačkim a ne životnim interesima žena. Jer, da ponovimo – djela a ne riječi su ono što je važno i po čemu sudimo o čovjeku i njegovim namjerama.
Dodatno, stav da “zajednica napreduje onda kada otvara prostor za ljude koji imaju šta reći – i još važnije, šta ponuditi”, u kontekstu dosadašnjeg odnosa vlasti prema ženama i aktuelnoj “ponudi” da se u proces odlučivanja uključe savjetovanjem sa strane, podsjeća na jednu od čuvenih komičnih izjava predratnog potpredsjednika Vlade RBiH Muhameda Čengića: “Nađite mi čovjeka pametnijeg od mene i ja ću ga postaviti za svog zamjenika”. Aktuelna ponuda vladajuće stranke u Bihaću još je bezobraznija: “Nađite nam žene koje su pametnije od nas muškaraca na vlasti i mi ćemo im dozvoliti da nam budu neformalne savjetnice.”
(N.N., Odgovorno)
