„Žena se nikada ne prestaje boriti“ – Autobiografija iz zatvora iranske aktivistice i nobelovke Narges Mohammadi

by Urednik

Na Dan pisaca u zatvoru, koji se obilježava 15. novembra, Deutsce Welle donosi priču o iranskoj nobelovki Narges Mohammadi, jednoj od onih koji boreći se za pravdu žrtvuju vlastitu slobodu. U svojim memoarima Mohammadi se prisjeća ključnih etapa vlastitog života: djetinjstva i mladosti, borbe protiv rodne diskriminacije, političke represije, smrtne kazne i kršenja ljudskih prava, ali i osobne i emocionalne cijene koju je platila zbog svog aktivizma. Aktivistica je tijekom godina osuđena na ukupno više od 44 godine zatvora i 154 udarca bičem. Više od deset godina odvojena je od svojih blizanaca koji danas imaju 19 godina i žive u egzilu u Francuskoj. 

„Žena se nikada ne prestaje boriti“ naslov je knjige u kojoj iranska dobitnica Nobelove nagrade za mir i aktivistica za ljudska prava Narges Mohammadi prvi put pripovijeda vlastitu životnu priču. Knjiga pokazuje kako je 54-godišnja Mohammadi postala žena kakva je danas i „koju je cijenu za to platila“, kaže Mariam Claren, glasnogovornica njemačke Zaklade Narges Mohammadi, u razgovoru za DW.

Mohammadi je autobiografiju napisala tijekom zatočeništva. „Ona je uvijek pisala“, potvrđuje Claren. Njezina majka, aktivistica Nahid Taghavi, dvije i pol godine dijelila je ćeliju s Mohammadi u zloglasnom zatvoru Evin u Iranu. Godine 2020. Narges Mohammadi je, kako navodi Claren, „nasilno“ premještena u drugi zatvor, pri čemu je izgubila sve bilješke i dokumente. „I morala je ponovno krenuti od početka.“

No sve je ponovno zapisala, a tekstovi su potom u dijelovima krijumčareni iz zatvora uz pomoć drugih zatvorenica, kao i posjetitelja koji su time riskirali vlastitu sigurnost.

U svojim memoarima Mohammadi se prisjeća ključnih etapa vlastitog života: djetinjstva i mladosti, borbe protiv rodne diskriminacije, političke represije, smrtne kazne i kršenja ljudskih prava, ali i osobne i emocionalne cijene koju je platila zbog svog aktivizma. Aktivistica je tijekom godina osuđena na ukupno više od 44 godine zatvora i 154 udarca bičem. Više od deset godina odvojena je od svojih blizanaca koji danas imaju 19 godina i žive u egzilu u Francuskoj.

Put prema aktivizmu

Narges Mohammadi rođena je 1972. godine u gradu Zandžanu. Politički se počela angažirati tijekom 1990-ih za vrijeme studija fizike na Sveučilištu Imam Homeini u Kazvinu.

U knjizi opisuje kako je kao studentica počela planinariti i organizirati mješovite skupine za odlazak na planinarenje, što je tada bilo problematično i izazivalo je napetosti. Sudjelovala je i u osnivanju neovisne studentske organizacije te se zalagala za političke reforme. Zbog takvih aktivnosti više je puta bila izložena pritiscima vlasti i uhićenjima.

Godine 1996. počela je kao novinarka pisati o studentskom i ženskom pokretu u Iranu. S vremenom se sve snažnije uključivala u civilno društvo i pokret za ljudska prava. Godine 1998. udala se za političkog aktivista Taqija Rahmanija, a 2006. rodili su im se blizanci Ali i Kiana.

Tijekom karijere surađivala je s nekim od najvažnijih organizacija za ljudska prava u Iranu. Posebno važnu ulogu imala je u Centru za obranu ljudskih prava, organizaciji koju je osnovala nobelovka Shirin Ebadi. Sudjelovala je u inicijativama za slobodne izbore, mir i ukidanje smrtne kazne, osobito za maloljetne počinitelje kaznenih djela. Pomagala je i organizacijama koje pružaju podršku političkim zatvorenicima te se bore za prava žena.

Prvu dulju zatvorsku kaznu zbog svojeg angažmana odslužila je 2011. godine. To je bio početak dugog ciklusa uhićenja i sudskih postupaka koji su obilježili velik dio njezina života. U memoarima opisuje i jedno uhićenje koje se dogodilo pred očima njezine male djece. Tijekom boravka u zatvoru privremeno joj je čak bilo uskraćeno pravo telefonskog kontakta s njima. Posebno detaljno opisuje uvjete u zatvoru, odnosno neprestana ispitivanja, zlostavljanja i uskraćivanje medicinske skrbi.

Psihološka tortura – mučenje bez vidljivih tragova

Jedna od središnjih tema Mohammadinih memoara jesu posljedice samice i psihološke torture. Tim se pitanjem bavila i u projektu „White Torture“, koji obuhvaća knjigu i dokumentarni film nastale u suradnji s bivšim političkim zatvorenicama. „Kada je netko fizički mučen, ožiljci, krv i infekcije, koliko god bili strašni, predstavljaju vidljive svjedoke“, piše Mohammadi.

„Ali kada je netko psihički mučen, ne ostaju nikakvi vidljivi tragovi, a žrtva ne može opravdati traumu ni pred samom sobom, a kamoli pred drugima. Štoviše, gotovo je nemoguće prihvatiti da je osoba uopće bila mučena, što patnju produžuje u beskraj.“ Prema njezinim riječima, upravo je to cilj samice. „Zatvorenu osobu treba dovesti do ruba ništavila, lišiti je identiteta i svega onoga što je čini čovjekom“, piše Mohammadi.

Nobelova nagrada i novi pritisci

Međunarodno priznanje za njezin rad doseglo vrhunac u listopadu 2023. kada joj je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Nobelov odbor nagradu je obrazložio kao priznanje „za njezinu borbu protiv ugnjetavanja žena u Iranu i njezin angažman za promicanje ljudskih prava i slobode za sve“.

Budući da je tada bila zatočena u zatvoru Evin u Teheranu, nije mogla osobno preuzeti nagradu. Umjesto nje, priznanje su primili njezini maloljetni blizanci, prenijevši svijetu njezinu poruku.

No nakon dodjele Nobelove nagrade pritisci iranskih vlasti nisu prestali. Protiv Mohammadi su pokrenuti novi sudski postupci, ograničene su joj mogućnosti komunikacije, a uvjeti u zatvoru dodatno su pooštreni. Istodobno je postala meta sustavne kampanje blaćenja koja je uključivala klevete, rodno uvjetovane napade i otvorene prijetnje smrću.

„Čvrsto smo uvjereni da je Islamska Republika Iran angažirala svoju kibernetičku vojsku, drugu najveću nakon ruske“, kaže Mariam Claren. Prema njezinim riječima, pojedini teoretičari zavjere otišli su toliko daleko da su tvrdili kako Mohammadi zapravo radi za režim. „Ono što je u tome strašno jest činjenica da, kada se neka laž stalno ponavlja i širi godinama, u jednom trenutku i obični ljudi počnu vjerovati u nju“, upozorava Claren.

Na slobodi, ali ne i slobodna

Krajem 2024. Mohammadi je nakon operacije privremeno puštena iz zatvora iz zdravstvenih razloga. Liječnici su tada upozorili da bi povratak u zatvor ozbiljno ugrozio njezino zdravlje. Unatoč tome, ponovno je uhićena u prosincu 2025. tijekom komemoracije za odvjetnika i aktivista za ljudska prava Khosrowa Alikordija. Njegova smrt potaknula je zahtjeve za neovisnom istragom.

Prema riječima Mariam Claren, Mohammadi je nakon toga ponovno provela dulje razdoblje u samici, dok joj se zdravstveno stanje nastavilo pogoršavati. Zahvaljujući javnoj kampanji u međuvremenu joj je odobren takozvani prekid izvršavanja kazne iz zdravstvenih razloga.

„To ne znači da je slobodna“, naglašava Claren. Dodaje da Mohammadi i dalje pati od ozbiljnih zdravstvenih posljedica torture, kao i mnogi drugi Iranci koji su prošli zatvorski sustav. Iranski sud joj je u veljači izrekao nove zatvorske kazne te zabranu putovanja. Prema riječima Claren, Mohammadi danas živi u stalnom strahu od novog uhićenja.

Istodobno se cijelo iransko civilno društvo nalazi pod snažnim pritiskom. „Hoće li Trump napasti ili neće? Hoće li ponovno izbiti rat?“, opisuje Claren atmosferu neizvjesnosti koja vlada u zemlji.

Borba koja traje

Unatoč svemu, Mohammadi ne odustaje od aktivizma. Njezina međunarodna prepoznatljivost, smatra Claren, pomaže da stanje ljudskih prava u Iranu ostane u fokusu međunarodne javnosti. „Važno je da, uz samu Narges Mohammadi kao pojedinku, uvijek u središtu pažnje ostane i borba ljudi u Iranu za slobodu, dostojanstvo, temeljna prava, za pravo na pjevanje i ples“, kaže Claren.

Upravo je to poruka koja se provlači kroz cijelu autobiografiju žene koja, unatoč desetljećima zatvora, progona i represije, kako sugerira i naslov njezine knjige, nikada ne prestaje boriti se.

(Elizabeth Grenier, DW, 15.11.2026. / Odgovorno)

Povezane vijesti

Odgovorni građani aktivizmom do odgovorne vlasti

© Centri civilnih inicijativa