“Ustav nije preporuka, nego obaveza.”, poručuju iz udruženja “Baby Steps”, čije saopštenje u nastavku prenosimo u cjelosti.
Predstavnički dom još je 20. januara usvojio Nacrt zakona kojim se uređuje pravo žene na pratnju po izboru tokom poroda. Prema Ustavu FBiH i Poslovniku Doma naroda, o Nacrtu je moralo biti odlučeno, a nakon isteka prvog roka morao je biti uvršten u dnevni red u dodatnom propisanom roku. Krajnji rok istekao je 6. aprila. Pet mjeseci kasnije Dom naroda Nacrt nije ni usvojio ni odbio. Ustav Federacije BiH i Poslovnik Doma naroda izričito propisuje da nakon isteka roka zakon „će biti uvršten“ u dnevni red.
Umjesto glasanja ZA ili PROTIV, mjesecima smo gledali stavljanje Nacrta na dnevni red, skidanje, odlaganje i ponovno odlučivanje o tome hoće li se o njemu uopće raspravljati. Nakon što je ustavni rok već istekao, predsjedavajući Tomislav Martinović rekao je da „nekako možda osjeća“ da Nacrt neće dobiti podršku i predložio odlaganje. Kasnije je objasnio da je želio „spasiti tu tačku dnevnog reda“.
Niko ne spori demokratsko pravo bilo kojeg delegata da glasa ZA ili PROTIV. Upravo suprotno – problem je što se glasanje mjesecima izbjegava. Kada Ustav nalaže da se o aktu odluči, beskonačno odlaganje odluke nije demokratsko pravo. To je blokada odlučivanja.
Baby Steps je predsjedavajućeg, Kolegij i nadležna tijela mjesecima pisanim putem upozoravao da su rokovi istekli i da ustavna obaveza nije izvršena. Uprkos brojnim upozorenjima, odluke nema. Nakon svega, teško je ovo više posmatrati kao previd. Ustavna obaveza je poznata, rok je istekao, a oni koji su je dužni izvršavati ponašaju se kao da mogu odlučiti hoće li i kada poštovati Ustav.
I zato moramo javno postaviti pitanje: šta je toliko sporno u pravu porodilje na pratnju da se pokušava izbjeći čak i glasanje i rasprava o njemu?
Govorimo tek o Nacrtu zakona. Njegovo usvajanje ne bi značilo konačno usvajanje zakona, nego otvaranje javne rasprave u kojoj bi zdravstvene ustanove, struka, institucije, žene i svi drugi zainteresirani mogli iznijeti svoje argumente.
Čemu onda toliki otpor? Ko se toliko boji pratnje na porodu da se izbjegava čak i otvoriti javna rasprava? Ko se i zašto toliko bori protiv toga da se o pravima porodilja uopće razgovara i glasa?
A ovaj slučaj otvara pitanje koje je mnogo veće od jednog Nacrta, Baby Stepsa, pa i samog predsjedavajućeg Doma naroda: ako se danas otvoreno i kontinuirano ne izvršava Ustav da bi se izbjeglo odlučivanje o pravu porodilja, šta možemo očekivati sutra od primjene samog zakona, čak i ako ga uspijemo izboriti?
Ako nije dovoljan Ustav, šta će biti dovoljno?
Zato odgovornost za ovu blokadu više nećemo tražiti dopisima i upozorenjima. Tražit ćemo je pred nadležnim Tužilaštvom.
Ustav nije preporuka, nego obaveza.
(Odgovorno)
