Građani ne treba da budu zahvalni zato što im je vlast uradila ono što je njena obaveza. Građanin ne bi trebalo da bude srećan što je dobio nekoliko metara asfalta dok istovremeno nema odgovor kada će grad dobiti kolektor. Ne bi trebalo da bira između igrališta i kanalizacije. Ne bi trebalo da mu se park predstavlja kao luksuz, a nova zgrada kao razvoj. Ne bi trebalo da mu se prodaje priča o „modernom gradu“ dok se osnovna infrastruktura decenijama odlaže. To nije razvoj. To je upravljanje problemima iz jednog izbornog ciklusa u drugi.
Ako Grad Banjaluka zaista razmišlja strateški i odgovorno o svojoj budućnosti, onda bi prvi i najvažniji dokument za usvajanje morao biti Urbanistički plan. Jer Urbanistički plan nije ukrasni dokument. On treba da kaže kakav grad želimo za deset, dvadeset ili trideset godina. Gdje ćemo stanovati, gdje će biti škole, vrtići, parkovi, saobraćajnice, javne službe, sportski tereni, zelene površine i infrastruktura. On treba da postavi pravila razvoja, a ne da se grad razvija tako što se pravila naknadno prilagođavaju pojedinačnim projektima.
A Banjaluka ga nema. I upravo taj vakum otvara prostor za kontinuirane izmjene regulacionih planova. Umjesto da se pojedinačni projekti uklapaju u jasnu viziju razvoja grada, stvara se utisak da se vizija grada prilagođava pojedinačnim projektima. A onda građani s pravom pitaju: čijim interesima? Interesima građana ili interesima investitora? Javnim potrebama ili potrebama onih koji imaju kapital, veze i dovoljno uticaja da do svojih interesa dođu? Građani možda nemaju dokaze za svaku pojedinačnu odluku, ali imaju pravo da pitaju zašto se grad razvija na način koji sve više pogoduje građevinskoj ekspanziji, dok osnovni infrastrukturni problemi ostaju neriješeni. I imaju pravo da pitaju zašto se njihov glas tako često doživljava kao smetnja, a ne kao pomoć u upravljanju gradom.
Građani MZ Rosulje, MZ Starčevica, MZ Mejdan, MZ Centar I i MZ Centar II i danas imaju osjećaj da ih Gradska uprava i Skupština grada ne čuju kada govore o problemima prostora u kojem žive. Njihove potrebe ne mogu se svesti na jednu klupu, asfaltiranu ulicu ili povremenu intervenciju pred izbore. Oni traže da budu uključeni u odluke koje direktno određuju kvalitet njihovog života. Postoje građanske inicijative i organizacije koje ne dolaze samo da kritikuju, već nude konkretna rješenja. Ali umjesto otvorenog razgovora, uključivanja struke i građana i traženja najboljih rješenja, stiče se utisak da za takve inicijative ni Gradska uprava ni Skupština grada nemaju dovoljno sluha. A zašto? Zašto se građanima koji žele učestvovati u uređivanju svog grada ne otvore vrata? Zašto se ne raspiše javni poziv ili konkurs za najbolja idejna rješenja uređenja zelenih i drugih javnih površina?
To nije revolucionarna ideja. To je normalan način na koji ozbiljni gradovi tretiraju svoj javni prostor. I nije riječ o tome da građani treba da vode grad umjesto institucija. Institucije treba da rade svoj posao – ali da čuju građane prije nego što donesu odluke koje će građani trpjeti ili koristiti decenijama.
Da u Gradskoj upravi i Skupštini grada sjede ljudi koji zaista razmišljaju dugoročno, grad bi morao imati jasnu listu prioriteta. Glavni kolektor uz Vrbas. Modernizacija i stabilizacija vodovodnog sistema. Trajno i sistemsko rješenje gradskog grijanja. Saobraćajna infrastruktura. Škole i vrtići. Zaštita zelenih i javnih površina. I konačno – Urbanistički plan.
To su stvari koje ne donose političke poene preko noći. Ne mogu se završiti pred izbore i predstaviti jednom velikom fotografijom i sa nekoliko bilborda. Ali one određuju da li će građani za deset ili dvadeset godina živjeti bolje. I upravo tu je možda najveći problem Banjaluke. Nijedna gradska administracija u poslijeratnom periodu nije se ozbiljno i sistemski uhvatila ukoštac sa svim ovim strateškim pitanjima.
Zašto?
Da li zato što su previše komplikovana? Zato što traže višegodišnje planiranje? Zato što zahtijevaju ozbiljna finansijska sredstva i odgovornost koja nadilazi jedan mandat? Ili zato što se politički više isplati građanima povremeno ponuditi male, vidljive i kratkoročne projekte nego riješiti velike probleme koji se ne mogu završiti u jednom izbornom ciklusu? Jer građaninu koji nema riješeno grijanje, kanalizaciju, vodu, saobraćaj ili kvalitetan javni prostor možete pred izbore ponuditi asfaltiranu ulicu, nekoliko metara trotoara, igralište, klupe ili neku drugu „investiciju“. Mrvice su dovoljne ako nema hljeba.
I tako se, svjesno ili nesvjesno, stvara još jedna opasna podjela – između urbanih i ruralnih mjesnih zajednica. Umjesto da se građani svih dijelova Banjaluke ujedine oko zajedničkih potreba i pitaju kada će grad riješiti svoje strateške probleme, oni se guraju u borbu oko toga ko će dobiti koju mrvicu. Jednima asfalt. Drugima rasvjeta. Trećima igralište. Četvrtima nekoliko metara trotoara. I onda svako ima osjećaj da je nešto dobio, dok se ono najvažnije i dalje ne rješava. Tako se građani ne povezuju – tako se dijele. A podijeljenim građanima je mnogo lakše ponuditi male ustupke i očekivati zahvalnost.
A ozbiljan grad ne bi smio funkcionisati tako. Građani ne treba da budu zahvalni zato što im je vlast uradila ono što je njena obaveza. Građanin ne bi trebalo da bude srećan što je dobio nekoliko metara asfalta dok istovremeno nema odgovor kada će grad dobiti kolektor. Ne bi trebalo da bira između igrališta i kanalizacije. Ne bi trebalo da mu se park predstavlja kao luksuz, a nova zgrada kao razvoj. Ne bi trebalo da mu se prodaje priča o „modernom gradu“ dok se osnovna infrastruktura decenijama odlaže. To nije razvoj. To je upravljanje problemima iz jednog izbornog ciklusa u drugi. I zato je priča o Urbanističkom planu mnogo više od priče o jednom dokumentu. To je pitanje da li Banjaluka ima viziju ili samo niz pojedinačnih odluka. Da li grad planira budućnost ili reaguje na interese sadašnjosti?
Da li se javni interes postavlja ispred privatnog ili se javni prostor samo prepušta onome ko je dovoljno snažan da ga zauzme? I da li su građani partneri u tom procesu ili samo neko koga se treba sjetiti kada dođu izbori.
Jer građani nisu protiv razvoja. Naprotiv. Oni žele uređen grad. Žele kvalitetne parkove. Žele uređene trgove i obale. Žele bezbjedne pješačke staze. Žele više zelenila, a ne manje. Žele javni prostor koji pripada svima. I zato je krajnje jednostavno rješenje moguće ponuditi već danas otvoriti javni poziv. Uključiti struku. Uključiti građane. Raspisati konkurs za najbolja idejna rješenja. Izabrati najbolja rješenja javno i transparentno. I onda ih realizovati. Tako se gradi povjerenje. Ne tako što se građani ignorišu. Ne tako što se građanske inicijative zaobilaze. Ne tako što se politički sukob koristi kao objašnjenje za sve što se ne radi. I ne tako što se javni prostor tretira kao nečiji plijen. Zato građani moraju insistirati na jednom jednostavnom principu: Prvo plan, onda projekti. Prvo javni interes, onda investitori. Prvo infrastruktura, onda nova gradnja. Prvo građani, onda politika.
Jer Banjaluka može imati desetine novih zgrada, stotine novih stanova i hiljade novih kvadrata betona. Ali ako nema kolektor, kvalitetan vodovodni sistem, riješeno grijanje, dovoljno zelenih površina i jasnu urbanističku viziju, onda moramo imati hrabrosti da kažemo da to nije strateški razvoj grada. To je samo rast grada. A rast i razvoj nisu isto.
I zato se na kraju ne moramo pitati samo ko upravlja Banjalukom. Moramo pitati i kakav grad ostavljamo svojoj djeci? Jer gradonačelnici dolaze i odlaze. Skupštinske većine se mijenjaju. Političke stranke se smjenjuju. Ali ono što danas izgradimo – ili uništimo – ostaje Banjaluci.
(Ž.N., Odgovorno)
