Sve bi bilo super da su organizator i političari koji podržavaju umjetnički čin koji govori o “nasilju patrijatrhalnih i seksističkih institucija koje su iznevjerile žene”, prije, za vrijeme i poslije umjetničkog događaja progovorili o njegovoj dubokoj povezanosti sa aktuelnim trenutkom koji Bihać, a i BiH u cjelini, proživljava. Da su umjesto ćutnje i prikrivanja, a time i saučestvovanja u nasilju patrijatrhalnih i seksističkih institucija koje su iznevjerile žene u njihovom gradu, izabrali kritiku tih institucija i vlasti koja njihovo nasilje nad nevinom žrtvom ignoriše. I poziv na protest!
Završava i 28. dan štrajka glađu Amele Bećirspahić, žrtve porodičnog nasilja, koja je zbog nezakonitog postupanja institucija već 56 dana bez djeteta, koje je, zahvaljujući nefunkcionisanju pravne države, pod uticajem oca nasilnika koji čak ima sudsku zabranu da mu se približava i komunicira s njim.
Dvadeste i osmi dan!
Danas je Amela na svojoj Facebook stranici prenijela objavu umjetničke i grafičke dizajnerke Milene Ivić, feministice sa “crne liste” vlasti u RS, čiji je rad, kažu kritičari, duboko usmjeren na dekonstrukciju patrijarhalnih normi i pitanja slobode, etike i estetike u kontekstu savremenog društva.
Milene Ivić izabrana je za dobitnicu ZVONO nagrade za 2025. godinu, “najznačajnijeg priznanja za mlade vizualne umjetnike i umjetnice iz BiH”, kako joj tepa njen dodjeljivač. I ovih je dana njen rad “Pisma Ireni” postavljen u sklopu izložbe Nevidljivo tkivo, u Centru Bihaća, i to – na zgradu okrenutu prema gradskom trgu.
Rad, kako je u svojoj objavi prenio organizator izložbe (Krak centar), i koji je podržao i jedan od mladih vijećnika lokalnog Gradskog vijeća (Armin Amidžić), “u javnom prostoru skreće pažnju slučajnim prolaznicima i prolaznicama, i otvara teren za promišljanje posljedica održavanja sistema koji ne pruža jednaku zaštitu svima nego sprovodi nasilje, nastavljajući ga u patrijarhalnim i seksističkim institucijama, koje su iznevjerile žene.”
I sve bi bilo super (jer takvih umjetnika i događaja nam treba u ovoj zemlji), da su organizator i političari koji podržavaju umjetnički čin koji govori o “nasilju patrijatrhalnih i seksističkih institucija koje su iznevjerile žene”, prije, za vrijeme i poslije umjetničkog događaja progovorili o njegovoj dubokoj povezanosti sa aktuelnim trenutkom koji Bihać, a i BiH u cjelini, proživljava. Da su umjesto ćutnje i prikrivanja, a time i saučestvovanja u nasilju “patrijatrhalnih i seksističkih institucija koje su iznevjerile žene” u njihovom gradu, izabrali kritiku tih institucija i vlasti koja njihovo nasilje nad nevinom žrtvom ignoriše. I poziv na protest!
Ali nisu. Čime su obesmislili umjetnički događaj, vlastitim licemjerjem i cinizmom uprljali hvale vrijedno umjetničko djelo i ponizili umjetnicu.
Jer,… djelo koje “u javnom prostoru skreće pažnju slučajnim prolaznicima i prolaznicama, i otvara teren za promišljanje posljedica održavanja sistema koji ne pruža jednaku zaštitu svima nego sprovodi nasilje, nastavljajući ga u patrijarhalnim i seksističkim institucijama, koje su iznevjerile žene” postavljeno je nasuprot mjesta na kome Amela Bećirspahić, žrtva upravo tog i takvog sistema, koji ju je iznevjerio, protiv njega već 28 dana štrajka glađu.
I hvaliti umjetničku borbu protiv nasilja petrijarhalnog i seksističkog sistema nad ženom, uz istovremeno ignorisanje stvarne borbe, žrtve i tragedije koja ti se odvija pred očima, pokazuje, između ostalog, ko smo zapravo i zašto smo tu gdje jesmo.
Zato što imamo političare koji su sposobni da, dok govore o umjetničkom djelu, kažu: “potražimo kontekst i usmjerimo pažnju na muža-zlostavljača i institucije koje nisu zaštitile ženu”, a da im ni na trenutak ne padne napamet da im se taj kontekst nalazi pred očima, na gradskom trgu, da štrajka glađu već 28 dana.
No, ono što, kao, nije jasno političarima i kulturnim radnicima na kratkoj budžetskoj uzici, jasno je građanima. Pa ih je jedna iznervirana građanka, reagujući na njihovo oduševljenje umjetničkom borbom protiv institucionalnog nasilja nad ženama, zapitala:
“Ko tu ovde koga zaj…..?”
A sve je postalo jasno i umjetnici, koja je poznata, između ostalog, po tome što joj je prva samostalna izložba, u Banjaluci, svojevremeno, cenzurisana i naprasno prekinuta, zbog političkih pritisaka i prijetnji, čime je ukazala na ograničenja slobode unutar institucija.
U aktuelnom slučaju, umjetnica je, u skladu sa svojim ugledom, odbila biti korumpirana nagradom i laskanjem i ćutati i ignorisati stvarnost kao njeni domaćini, te, prvo neposredno pred izložbu (da li informisana od nekoga ili slučajno naletivši na nju u šetnji gradom) razgovarala sa Amelom, rekavši joj da nije znala ništa o njenom slučaju i obećala da će je pomenuti to veče pred publikom, među kojom su bili i neki lokalni političari (što je i uradila). A onda je i objavila poruku na svojoj Facebook stranici, u kojoj je pojasnila čitavu situaciju, te iznijela stav koji su trebali iznijeti organizatori izložbe i njeni tobožnji podržavetelji među političarima:
“…Na univerzalnost problema ukazuje činjenica da iste institucije, samo u drugom gradu, trenutno sprovode nasilje nad Amelom Bećirspahić, koja danas navršava 27. dan štrajka glađu u centru Bihaća. Da li i Amelu treba dovesti do tačke reaktivnog nasilja, da bi spasila dijete od njegovog oca?”
Obrativši se, na kraju i lokalnim licemjerima:
“Zaposlenim u državnim institucijama koji su podijelili fotografiju mog rada na društvenim mrežama zagovarajući time zaštitu žena, poručujem:
E sada slobodno možete.
Imate zadatak.”
No, ne primaju oni zadatke od progresivnih umjetnica koje bi da, provociranjem ljudi na razmišljanje, stvore bolji svijet. Nego od upravljača budžetskim sredstvima i stranačkih moćnika koje prevashodno interesuje zadržavanje status quo-a, u rasponu od nasilnog mizoginog patrijarhata do njihovih ličnih interesa i dilova.
(N.N., Odgovorno)
