“Ne možemo ženama samo reći: „Budite aktivnije.“ Moramo uklanjati prepreke zbog kojih nisu aktivne jer osnaživanje nije samo promjena u ženi. Osnaživanje mora pratiti promjena sistema koji treba da joj omogući da svoje znanje, iskustvo i energiju pretvori u stvarni utjecaj. I zato je naš zaključak vrlo jednostavan: Nije dovoljno pozvati žene da učestvuju u demokratiji, društvo im mora omogućiti da do demokratije stvarno dođu.”
Širom Unsko sanskog kantona, organizacija “Glas žene” iz Bihaća, sa lokalnim partnerima, tokom protekla tri mjeseca organizovala je čitav niz radionica pod nazivom „Glas žena u lokalnoj zajednici“, s ciljem osnaživanja žena za učešće u radu i odlučivanju u mjesnim zajednicama, s naglaskom na ruralne sredine.
“Izlazimo iz uobičajenih prostora i dolazimo direktno u lokalne zajednice, posebno u ona mjesta u koja drugi često ne dolaze. Naš cilj je jednostavan, ali važan – doći do žena tamo gdje žive, pružiti im znanje i informacije, otvoriti prostor za razgovor, osnažiti ih i ohrabriti da vjeruju u vlastiti glas i svoje mogućnosti da učestvuju u promjenama u zajednici.”, navode iz “Glasa žene”. Naglašavajući:
“Svaki glas žene je važan. Svaka žena ima pravo da zna, da učestvuje i da odlučuje. A promjena počinje upravo tamo gdje živimo.”
Iskustvo sa održanih radionica govori da žene, kada imaju pristup informacijama, podršku i prostor da govore, vrlo jasno prepoznaju probleme svoje zajednice i imaju ideje kako ih mijenjati.
No, puno je prepreka na tom putu.
“Nakon razgovora sa više od 260 žena iz ruralnih zajednica Bihaća, Cazina i Velike Kladuše, postalo je jasno da odgovor, na pitanje “Zašto žene ne učestvuju u radu mjesnih zajednica?” nije jednostavan i da se ne može svesti na tvrdnju da „žene nisu zainteresovane za politiku“.
Naprotiv, žene jesu zainteresovane. Ali sistem u kojem trebaju učestvovati često nije dovoljno otvoren, transparentan i pristupačan ženama. Naše radionice pokazale su nekoliko međusobno povezanih uzroka njihovog slabog učešća.”, navode iz “Glasa žene”.
Za početak ističu neinformisanost, za koju kažu da nije slučajna.
“Gotovo sve žene na početku radionica nisu znale kako funkcioniše mjesna zajednica, ko bira Savjet MZ, kako se biraju članovi/ice i predsjednik/ica MZ, kada se izbori održavaju i na koji način se žena može kandidovati. Ako građanke nemaju osnovne informacije o procesu, teško je očekivati njihovo učešće.To nije samo pitanje „nezainteresovanosti žena“, nego i pitanje transparentnosti lokalne demokratije”.
Odvraćajući momenat je zatrovanost i tog prostora stranačkim uticajima. Preko 90% učesnica radionica koje je organizovala NVO “Glas žene”, govorilo je o snažnom utjecaju politike na rad mjesnih zajednica.
“Žene koje nisu članice političkih stranaka često zbog toga mjesnu zajednicu ne doživljavaju kao prostor za građansko djelovanje, nego kao prostor u kojem već postoje „neki drugi ljudi“ koji odlučuju. Kada se lokalno odlučivanje počne doživljavati kao produžetak stranačke politike, građanska participacija slabi – a žene koje nisu politički organizovane dodatno se povlače.”
Najznačajniji problem, svakako, su patrijarhalne norme, koje ženu ne zaustavljaju samo na vratima mjesne zajednice, nego je često zaustave i prije nego prema njima pokuša krenuti.
“Žene su govorile o komentarima poput: „Šta će selo reći?“, „Digla se da hoda pored kuće i čovjeka.“ Ovakve poruke šalju jasnu društvenu poruku: žena koja se javno angažuje izlazi iz očekivane uloge. I upravo zato političko i javno djelovanje žene često nosi veću društvenu cijenu nego za muškarca. Šira istraživanja u BiH također pokazuju da su rodni stereotipi i tradicionalna podjela na „žensku privatnu“ i „mušku javnu“ sferu značajne prepreke političkom učešću žena.”
U skladu s prethodnim je stereotip da žene nisu aktivne (u mjesnoj zajednici) jer nemaju vremena. Što podaci demantuju. One su naime često izuzetno aktivne, ali ih patrijarhani sistem drži podalje od mjesta odlučivanja, nego im dodjeljuje uloge marljivih izvršilaca tehničkih usluga.
“Ovo je možda jedna od najvažnijih poruka naših radionica. Žene su prisutne u životu mjesne zajednice: One kuhaju za manifestacije, čiste i uređuju prostor, organizuju događaje, brinu o zajednici, pomažu kada treba nešto uraditi. Ali kada dođe pitanje ko odlučuje, ko sjedi u Savjetu i ko donosi odluke njihova prisutnost postaje mnogo manja. Dakle, problem nije uvijek odsustvo žena iz zajednice. Problem je odsustvo žena iz mjesta na kojima se odlučuje!”
Nedostatak socijalne osjetljivosti i empatije i stvarne želje da se žene uključi u odlučivanje o životu u mjesnim zajednicama rađa i različite institucionalne prepreke koje dodatno otežavaju njihovo kandidovanja.
“Žene su ukazale i na konkretne prepreke u samom procesu kandidovanja. Primjer je zahtjev da nezavisna kandidatkinja prikupi 40 potpisa podrške. Broj možda na papiru izgleda mali. Ali u maloj ruralnoj sredini tražiti od žene da prikuplja potpise uz podatke poput broja lične karte i/ili matičnog broja može biti ozbiljna prepreka. U maloj sredini svi se poznaju, a kandidatkinja vrlo brzo postaje „vidljiva“. Zato proceduralni uslovi nisu rodno neutralni samo zato što formalno jednako važe za žene i muškarce.”
Neki od problema su univerzalni, nisu samo ženski. Jedan od njih je nerad i netransparentnost postojećih tijela ili pojedinaca u njima.
“Žene su govorile o tome da u pojedinim mjesnim zajednicama nema oglasnih ploča, da nemaju informacije o radu MZ, da predsjednik/ca MZ nije dostupan/na u prostoru mjesne zajednice i da ne postoji jasan kanal putem kojeg mogu postaviti pitanje ili pokrenuti problem. Ako građanka ne zna gdje, kome i kako može iznijeti problem teško može postati aktivna učesnica lokalnog odlučivanja.”
Postoji i problem samopouzdanja, no on nije startni, nego je sumarni rezultat svih drugih problema s kojim se suočava žena, a koji je sistemski destimulišu da potencijalno preuzme ulogu odlučivanja o životu u svom okruženju (mjesnoj zajednici) i šire.
“Na početku su mnoge žene govorile: „Ja to ne mogu.“ „Nisam ja za to.“„To je za političare.“ Ali tokom radionica dogodila se važna promjena. Kada su dobile informacije, kada su čule iskustva drugih žena i kada su kroz simulaciju sastanka same zastupale problem pred „predsjednikom mjesne zajednice“ ili „gradonačelnikom“, počele su drugačije gledati na sebe. Od „ne mogu“, došle su do „mogu pokušati“, a neke do „želim biti kandidatkinja““.
“Zato ne možemo ženama samo reći: „Budite aktivnije.“, naglašavaju iz organizacije “Glas žene”. “Moramo uklanjati prepreke zbog kojih nisu aktivne jer osnaživanje nije samo promjena u ženi. Osnaživanje mora pratiti promjena sistema koji treba da joj omogući da svoje znanje, iskustvo i energiju pretvori u stvarni utjecaj.”
Iz toga izvlače jednostavan zaključak:
“Nije dovoljno pozvati žene da učestvuju u demokratiji, društvo im mora omogućiti da do demokratije stvarno dođu.”
Odnosno, obezbijediti informacije, transparentan proces, dostupne institucije, jednake uslove kandidovanja, siguran prostor za javno djelovanje, podršku ženama koje žele preuzeti odgovornost.
“Ravnopravnost je uvjet demokratije, ali demokratija mora postojati i na najnižem nivou odnosno mikro zajednicama gdje ljudi žive. A mjesna zajednica je upravo to mjesto.
Ako žene nisu za stolom kada se odlučuje o njihovoj ulici, selu, naselju i zajednici onda njihova ravnopravnost još nije stvarna.
Zato želimo više žena koje neće samo pomagati da se zajednica organizuje, nego će biti među onima koje odlučuju kako će se zajednica razvijati.”, ističu iz “Glasa žene”. I rade na tome.
(N.N., Odgovorno)
