Građanski aktivizam i intelektualna odgovornost ponekad – a u nedenacifikovanim društvima, kao što su sva postjugoslovenska, zapravo, počesto – podrazumijevaju posljedice i zahtjevaju hrabrost. Najbolji od nas na to pristaju kao na nužnost. Zbog unutrašnje potrebe da izraze prezir prema kolektivnim iluzijama, kriptofašizmu i kukavičkom konformizmu i da, odbijajući ćutati pred nasiljem, svedoče o stvarnosti bez autocenzure. Jedan od takvih je predsednik Antifašističke lige Republike Hrvatske i istaknuti aktivista za ljudska prava iz Zagreba Zoran Pusić. Koji, u ovih dana objavljenom intervju u beogradskom listu Danas govori o pretnjama smrću, antifašizmu, odnosima Srbije i Hrvatske,… (Odgovorno)
* Da li ste prijavili najbovije pretnje smrću policiji i da li je neko reagovao?
– Prijetnje sam prijavio policiji. Za prijetnju od prije godinu dana, kad mi je jedan od dvojce nepoznatih muškaraca opsovao „četničku mater“ i opetovano prijetio riječima: „Ti si prvi kojeg ćemo zaklat“, usred dana, u centru Zagreba, policija je našla čovjeka koji mi je prijetio i podnijela kaznenu prijavu. O ova dva zadnja prijeteća pisma pisalo se dosta po portalima, tako da je javnost upoznata sa kombinacijom zloćudnosti i imbecilnosti takvih prijetnji.
* Da li Vas plaše pretnje?
– Da li se bojim? Pa nije ugodno ali navikao sam – zadnjih 35 godina dobivam prijetnje od radikalnih desničara i ustašo nostalgičara. Oni nepristranu zaštitu ljudskih prava i osudu njihovog kršenja, direktnog kao i indirektnog, drže „izdajničkom“ djelatnošću. Pod „indirektnim“ mislim na stvaranje atmosfere netrpeljivosti kroz glorificiranje ustaških zločinaca ali i počinitelja zločina u ratu devedesetih. Mislim da čitaoci u Srbiji mogu, po analogiji, to lako razumjeti.
* Nedavno je Marko Perković Tompson održao veliki koncert na hipodromu u Zagrebu. Kako je za Vas izgledao koncert, ali i dešavanja pre koncerta, u smislu da li ste bili iznenađeni, da tako kažem, navalom na karte za taj koncert?
– Pa pet stotina tisuća prodanih karata uistinu je impozantan, u ovom slučaju za neke, poput mene, i zastrašujući broj. Zastrašujuće je da dobar dio tih mladih ljudi, poput hrvatskih rukometnih i nogometnih reprezentativaca, ne prepoznaje da je Thompson prije svega negativna vrijednosna poruka. Thompson je, zbog pjevanja pjesama u kojima se veliča šovinistička nesnošljivost i ustaštvo, postao simbol ustaštva koliko i notorni ustaški „Za Dom Spremni“; koji je Thompson i uzviknuo na koncertu, a stotine hiljada odgovorilo sa „Spremni“. Pa čak i kad tekstovi govore o domoljublju i ljubavi, u njima ima poticanja straha od drugih i drugačijih i slavljenja nasilja. „Je l’ moguće da ste zavezali oči/ I ne čujete tuđe korake u noći“, ili „Zbog Anice i bokala vina/ Zapalit ću Krajinu do Knina/ Zapalit ću dva, tri srpska štaba/ Pa da nisam dolazio đaba“. Međutim, najgoru vrijednosnu poruku s koncerta nije poslao Thompson nego ministri Hrvatske vlade i predsjednik Sabora svojom prisutnošću i oduševljenjem koncertom. To je zapravo promjena političke paradigme, nešto što je bilo zazorno u javnosti, postaje novo normalno.
* Jako dugo se u hrvatskoj javnosti mogu čuti hvalospevi na račun izreke “za dom spremni”, ipak ima i dosta kritika. Šta za Vas predstavlja izraz “za dom spremni”?
– Tu nema nikakve dvojbe, „Za dom spremni“ je „stari“ ustaški pozdrav, zapravo simbol ustaštva. Nastao je kao kopija simbola nacizma „Heil Hitler“; dosljedno, njime su završavali svi službeni ustaški dokumenti, poput Rasnih zakona. HOS, koji je i sam kopija naziva „Hrvatske oružane snage“ iz NDH, uveo je i koristio „Za dom spremni“ isključivo zato što to jest ustaški simbol. A zastupnici koji ga uzvikuju u Hrvatskom saboru nisu neznalice nego promotori ustaštva.
* Sigurno pratite dešavanja u Srbiji, odnosno proteste i blokade koje su započeli studenti zbog pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Studenti i grđani traže vanredne izbore, odgovornost za pad nadstrešnice… Kako vidite te proteste, a kako odgovor režima Aleksandra Vučića?
– Predsjednik Vučić i Vlada Srbije lako bi „pospješili“ suđenje odgovornima za pad nadstrešnice kad bi time završile masovne demonstracije. Ali, politički gledano, pad nadstrešnice, događaj tragičan po direktnim posljedicama, samo je ona nepredvidiva „kap“ koja prelije čašu dugo nakupljanog nezadovoljstva. S razumijevanjem i simpatijama pratim dio studenskih demonstracija koje karakterizira slobodarski duh i proeuropski zahtjevi, u smislu temeljnih načela na kojima je EU građena, a koje mnoge članice EU sve više „zaboravljaju“.
* Na nekim protestima u Srbiji mogli su se čuti govori pojedinih kontroverznih ličnosti, poput Mila Lompara koji je učestvivao na predstavljanju knjige osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Kako Vama kao antifašisti zvuči to što se na studentskim protestima čuju i vide nacionalistička obeležja i da li nacionalizam može srušiti Vučića?
– Drugim riječima, može li doći „i poslije Vučića, Vučić“. Može. Kad su , inicijalno studentske, demonstracije dosegle ovu masovnost, prirodno je da su to kao svoju šansu prepoznali i nacionalistički populisti. U doba političkog previranja i povišenih emocija oni ne mogu i ne znaju ponuditi ništa drugo od nacionalističkih slogana, bez obzira koliko već bili izlizani od zloupotrebe zadnjih 35 godina i koliko nesreće donijeli. Računaju da će uvijek dijelu ljudi bolje „leći“ pozivanje na mitove, slavne bitke, Lazare i Obiliće, da će im to zvučati privlačnije i razumljivije nego pozivanje na nenasilje i dosljedno zastupanje izgradnje miroljubivog otvorenog društva. No u današnjoj Srbiji uistinu patriotski i odvažni stavovi bili bi zastupanje poboljšanja odnosa sa susjednim državama, posebno s Kosovom, u perspektivi zastupanje priznanja Kosova kao daleko najučinkovitije mjere za trajno osiguranje boljeg života pripadnicima srpske manjine na Kosovu, javno odustajanje od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija i ubrzano ispunjenje uvjeta za članstvo u EU. Stranka s takvim programom, koje nema niti je izgledno da će je uskoro biti u Srbiji, mogla bi se zvati, da kopiramo Hašeka, „Stranka umjerenog napretka u granicama zakona“.
* Hrvatska i Srbija već dugi niz godina, praktično od Josipovića i Tadića, nisu u dobrim odnosima. Šta je po Vama glavni razlog?
– Glavni razlog su političke promjene u odnosu na vrijeme koje spominjete. Dolazak nacionalističkih populista na vlast u obje države, koji održavanje permanentne napetosti drže važnim političkim preduvjetom ostanka na vlasti. Civilni sektor već je pomogao i to prilično uspješno. Na primjer, Igmanska inicijativa godinama je organizirala sastanke predsjednika Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Na sastanku 2011. godine u Beogradu bili su predsjednici sve četiri države i predsjednik Nordijske lige koga smo pozvali da izloži osnovne principe suradnje među skandinavskim zemljama. Predsjednici su se složili da je to vrlo interesantan model za buduće odnose u našoj regiji. Tada je to bila realna potencijalna mogućnost. Četrnaest godina poslije, umjesto skandinavizacije regije imamo Srpski svet i masovno veličanje Thompsona, umjesto prosvjetiteljstva i prijateljske suradnje imamo novi primitivizam, stari klerikalizam i zakopavanje generacija mladih u mitove i militantne legende. No kako se to može dogoditi i u najstarijoj modernoj demokraciji, u svjetskom smo trendu.
* Koliko je danas važan antifašizam na ovim prostorima?
– Da prvo ustanovimo o čemu govorimo. Obrana individualnih sloboda, nastojanje da vaša država bude miroljubiva i u službi svojih građana, da sve više ljudi žele svijet vidjeti kao zajednicu baziranu na suosjećanju, a ne na induciranoj netrpeljivosti, na zalaganju za socijalnu pravednost, a ne na pohlepi, načela su bez kojih će države i društva potonuti, ponovo, u barbarstvo. U tom smislu nema ništa važnije od djelovanja u skladu s tim načelima. To je obrana onog najboljeg što je ponegdje već dostignuto u ljudskoj civilizaciji. To je i suština vrijednosnog antifašizma. A ima ga smisla nazvati antifašizmom jer je suprotstavljen temeljnim karakteristikama fašizma. Prema kojima pojedinac treba biti potpuno u službi veličanja nacije i države, po kojima dobitak moje države može biti samo na račun gubitka druge države, a ratovi su zato nužni, a i dobri za „pročišćenje“ nacije. Da se na svijet gleda kao na arenu primitivnog pseudodarwinizma u kojem jače nacije pokoravaju slabije. U tom smislu Antifašistička liga javno je osudila agresiju Putinovog režima na Ukrajinu, posebno cinizam s kojim se agresija koja sliči na agresiju Trećeg Reicha na Polijsku, pravda antifašizmom.
(Jelena Diković, Danas, 19.07.2025. / Odgovorno)
