U Bosni i Hercegovini smo navikli da nas političari, između ostalog, sramote, na razne načine – stepenom korupcije, primitivizmom i nesilnošću, nesposobnošću da se dogovore čak i oko uslova koja će omogućiti da država na poklon dobije ogromne pare ili – zanemarivanjem prava vlastitih građana i neradom na izgradnji sistema kojim će ta prava biti regulisana.
U Bosni i Hercegovini smo navikli da nas političari, između ostalog, sramote, na razne načine – stepenom korupcije, primitivizmom i nesilnošću, nesposobnošću da se dogovore čak i oko uslova koja će omogućiti da država na poklon dobije ogromne pare ili – zanemarivanjem prava vlastitih građana i neradom na izgradnji sistema kojim će ta prava biti regulisana.
Jedan od primjera, koji je zahvaljujući aktivnost nevladinih organizacija došao u fokus interesovanja ovdašnje javnosti je i nepostojanje zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Brčko distriktu.
Brčko distrikt je navodno jedina administrativno-teritorijalna jedinica u Evropi koja nema zakonski regulisanu ovu oblast i koja ne radi na inkluziji osoba sa invaliditetom u društvo.
Nevladin sektor u Brčko distriktu, prije svega udruženja „Vjera i nada“,„Demos“, Fondacija “Laila”, te, Udruženje oboljelih od multiple skleroze Brčko distrikta, posljednjih godinu dana posvećeno rade na otklanjanju ove anomalije, odnosno, konačnom usvajanju zakona koji će regulisati ovu oblast i povećati kvalitet života osobama sa invaliditetom u Distriktu.
Svjesni važnosti rada za svaku osobu, a posebno za one sa invaliditetom („Rad nije samo ekonomska potreba, već i oblik socijalizacije, samopotvrde i osjećaja pripadnosti zajednici.“), ove organizacije su, stalnim pritiskom na donosioce odluka, uspjele da dovedu do jednoglasnog usvajanja nacrta zakona u prvom čitanju u Skupštini, početkom maja ove godine i održavanja javnih rasprava po tom pitanju, te se sad čeka na prijedlog zakona i njegovo konačno usvajanja.
Ono što posebno raduje je da iz nevladinog sektora tome prilaze ozbiljno, bez namjere da se zadovolje tek formalnim usvajanjem zakona koji tretira predmetnu oblast. Insistiraju, naime, na sadržaju koji će zaista dovesti do pozitivne promjene. Ističući da će, ukoliko poslanici ne usvoje odgovarajuće amandmane na trenutno rješenje u nacrtu, Zakon biti samo “mrtvo slovo na papiru” (dakle jedan od onih koje političari u ovoj zemlji najviše vole donositi).
I, dodatno, iz pomenutih organizacija naglašavaju da zakon, sam po sebi, nije cilj, nego je cilj poboljšanje kvaliteta života osoba sa invaliditetom i njihova inkluzija u društvo, a zakon (i to samo dobar) je tek sredstvo i početak rada na tom cilju.
A da zakoni sami po sebi ne znače (gotovo) ništa, bezbroj je primjera i u drugim oblastima, ali i u kontekstu prava osoba sa invaliditetom u BiH. U Republici Srpskoj – koja ima zakon koji reguliše ovu oblast – su na to ukazali tamošnji revizori.
Podsjetimo na taj poučan primjer.
Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske svojevremeno (u avgustu 2019.) je objavila Izvјеštај о provedenoj rеviziјi učinkа na temu ”Prоfеsiоnаlnа rеhаbilitаciја i zаpоšlјаvаnjе licа sа invаliditеtоm”, čiji je glavni zaključak bio da u ovoj oblasti nije uspostavljen efikasan sistem koji bi rezultirao povećanom zaposlenošću lica sa invaliditetom.
Provedena ispitivanja su pokazala da poslodavci iz javnog sektora, nisu činili dovoljno na izvršavanju zakonske obaveze u zapošljavanju lica sa invaliditetom, ni u uspostavljanju potrebnih evidencija u tu svrhu. S druge strane, u upravljanju raspoloživim sredstvima podsticanja zapošljavanja lica sa invaliditetom nije ostvarena adekvatna struktura oblika podsticanja koja bi osigurala povećanje zaposlenosti lica sa invaliditetom i porast kvote iznad zakonom definisanog minimuma. Dodatno, kapaciteti Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida nisu usmjereni na aktivnosti povećanja zaposlenosti lica s invaliditetom, posebno u javnom sektoru, nego najvećim dijelom na održanje postojećeg, nedovoljno visokog, nivoa zaposlenosti u privatnom sektoru.
Kao rezultat provedene revizije, revizori su, Vladi Republike Srpske, Ministarstvu rada i boračkoinvalidske zaštite, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i poslodavcima iz javnog sektora (МUP RS, Fоnd pеnziјskо-invаlidskоg оsigurаnjа RS, Pоrеskа uprаvа S, Grаd Biјеlјinа, Grаd Dеrvеntа, Оpštinа Brоd, Оpštinа Kоzаrskа Dubicа, ZP „Еlеktrоkrајinа“ а.d. Bаnjа Lukа, А.D. „Vоdоvоd i kаnаlizаciја“ Biјеlјinа), uputili određene preporuke, u cilju prevazilaženja uočenih problema i povećana zaposlenosti lica sa invaliditetom, u konačnici.
Pet godina kasnije… revizori su provjerom ustanovili da – nijedna od datih preporuka nije provedena u potpunosti!!!
Zato je važno da su (bar) u nevladinom sektoru svjesni da se usvajanjem zakona borba za prava i bolji život ne završava, nego tek počinje.
A i osobe sa invaliditetom i drugi građani stvarno poboljšanje mogu očekivati jedino uvođenjem evropskih standarda i zaživljavanjem pravne države na ovim prostorima, koja će biti istinski garant prava, koja im aktuelne vlasti uskraćuju.
No, za sve se to mora boriti. I izboriti. Pogotovo sa otuđenim, egoističnim, pohlepnim, destruktivnim, korupciji sklonim vlastima, bez elementarne socijalne osjetljivosti i poštovanja prema pravnoj državi, kao što su naše.
(N.N., Odgovorno)
