U prvih šest mjeseci ove godine Elektroprivreda BiH ostvarila je ‘planirani’ gubitak od 80,5 miliona eura na ime prodaje električne energije ne po tržišnim, nego ograničenim cijenama.
Iako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine odlukom o ograničenju povećanja cijena struje za industriju u 2023. godini na maksimalno 20 posto od cijene iz prošle godine ponovila scenarij s početka 2022. godine, kada je nakon prošlogodišnje promjene Zakona o električnoj energiji također ograničila rast cijena “industrijske” struje, u javnosti se postavlja pitanje opravdanosti “spašavanja” federalnih industrijalaca iz najmanje tri razloga.
Jedan je činjenica da su bogati federalni poslodavci u 2021. godini ostvarili dobit veću od četiri millijarde konvertibilnih maraka (dvije milijarde eura) na način da, između ostalog, nisu povećavali plate radnicima i pored ogromnog povećanja cijena životnih namirnica uz tradicionalni pritisak na državu da im smanji poreske stope za zdravstvo, osiguranje od nezaposlenosti i penziono osiguranje.
Drugi pokretač javne priče je činjenica da Vlada Federacije BiH svjesno gura u milionsku dubiozu državnu kompaniju Elektroprivredu BiH (JP EP BiH), koja je samo za šest mjeseci ove godine ostvarila “planirani” gubitak od 161 milion konvertibilnih maraka (82 miliona eura) jer je industriji prodavala struju ne po tržišnim, nego po ograničenim cijenama. Vlada Fadila Novalića je tržišnu regulaciju cijena električne energije kao jači politički igrač naprosto prisvojila od FERK-a u čijoj je to izvornoj nadležnosti.
Treći motiv za javno propitivanje ovog poteza Vlade Federacije BiH jeste nimalo suptilna prijetnja građanima zagovornika energetskih lobija kojih ima, dakako, i u strukturama izvršne vlasti, ako se ove zime kojim slučajem budu grijali uz pomoć ove jeftine struje, da će to neizbježno dovesti do velikog povećanja cijene električne energije.
Kao dva osnovna suprotstavljena lajtmotiva u ovoj odluci Vlade Federacije BiH s jedne strane, rekli bi laudatori, vidi se opći javni interes u kriznom stanju da se stabilizira ekonomska situacija u sektoru cijena struje, a s druge strane “neopreznih” kritičara, ova odluka nosi u sebi daleko više potencijala “primitivnog” spašavanja loše plaćenim radnih mjesta bh. proletarijata. Činjenica je naime, da, primjerice, samo mali broj poslodavaca u Federaciji BiH pribjegava isplati tzv. 13-te plate radnicima od neoporezivih 1.080 konvertibilnih maraka (552 eura) iz svoje dobiti, kao čiste finansijske pomoći u kriznoj situaciji, što je također odluka Novalićeve vlade, pa se svaki takav slučaj medijski proglašava skoro nevjerovatnim.
Javna i privatna preduzeća i državna politika cijena
Vratimo se prvo milionskoj šteti JP EP BiH koju Federalna vlada djevičanski stidljivo ne objavljuje, nego je “cijedi” kroz izvještaj, odnosno analizu Federalnog ministarstva energije, industrije i rudarstva (FMERI).
Riječ je o materijalima iz juna i septembra koje je ministar, ali i poslovni čovjek Nermin Džindić po nalogu Vlade pripremio kako bi se procijenili efekti ograničavanja cijene struje za industriju, o čemu se, inače, nikako ne govori u javnom prostoru. Džindićev resor je u tom materijalu objavio da je Elektroprivreda BiH propustila dobit od 161 miliona konvertibilnih maraka (82 miliona eura): u prvom kvartalu 84 miliona konvertibilnih maraka (42,8 miliona eura), u drugom 77,3 miliona konvertibilnih maraka (39,4 miliona eura).
Umjesto pomenutih 82 milliona eura dobiti, Elektroprivreda BiH je u šest mjeseci 2022. godine prikazala dobit od svega 219.000 konvertibilnih maraka (111.600 eura). Drugim riječima, postignut je konsenzus u strukturama vlasti da Elektroprivreda BiH može mjesečno da ide u dubiozu od 27 miliona konvertibilnih maraka (13,8 miliona eura) mjesečno, što je provedeno bez greške, a taj trend pravljenja finansijske dubioze Elektroprivrede BiH ne samo da traje do kraja ove godine, nego je formalno-pravno parafiran i odobren i za narednu godinu.
Sve su prilike da će ova javna kompanija po ovom osnovu izgubiti na godišnjem nivou više od 300 miliona konvertibilnih maraka (153 miliona eura) dobiti u 2022. godini i nastaviti “dogovorenu dinamiku” svjesnog gubitka, a u “ime javnog interesa”. Pored mnogih nedoumica postavlja se i pitanje da li, pored ekonomsko i društveno prihvatljivih objašnjenja, postoji zakonski temelj za (ne)poslovno ponašanje na štetu javnog preduzeća koje je strateško za građane i za državu.
Jasmin Halebić, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Zenici za naučnu oblast Ekonomska teroja i politika i stručnjak za ulogu ekonomskih institucija u postizanju ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini, komentirajući pomenutu odluku Vlade Federacije BiH o ograničenoj cijeni struje smatra da je treba sagledavati u kontekstu različitih uloga javnih i privatnih preduzeća.
“Javna preduzeća osnivaju se zbog nešto drugačijih razloga od privatnih preduzeća. Ta različitost se ogleda u njihovom poslovanju i načinu odlučivanja. Dok je kod privatnih preduzeća ostvarivanje profita i njegovo maksimalno uvećanje osnovni cilj poslovanja, kod javnih preduzeća se glavni cilj poslovanja proteže od stabilnog snabdijevanja tržišta vitalnim robama i uslugama do politike cijena koja će robe i usluge učiniti priuštivim najširem sloju kupaca. S tim u vezi poslovanje javnih preduzeća se prvenstveno vodi zadovoljavanjem javnog interesa na ekonomski održiv način. Ovdje naravno treba napraviti jasnu ogradu od onih poslovnih praksi koje javna preduzeća katkad pretvaraju u hronične gubitaše”, kaže Halebić.
U tom smislu vidi i nastojanje za snabdijevanjem električnom energijom kupaca po priuštivim cijenama, bilo da je riječ o javnom (domaćinstva, mala preduzeća i komercijalni kupci) ili tržišnom snabdijevanju (kupci sa godišnjom potrošnjom većom od 5.000 MWh).
Halebić ističe da u kategoriji javnog snabdijevanja prema domaćinstvima odluka o ograničenom povećanju cijene struje je “plafonirana” na 20 posto što je, po njemu, ipak iznad procjene godišnje inflacije koja u Bosni i Hercegovini, prema posljednjim objavljenim podacima, iznosi 17,3 posto.
“Svako povećanje cijena iznad stope godišnje inflacije može imati efekat i na inflatorna očekivanja, koja donosioci odluka u našoj zemlji svakako trebaju imati na umu. Ukoliko se očekivanja o budućem rastu cijena ugrade u poslovne planove onda inflacija postaje hronični problem koji se vrlo teško liječi”, oprezan je Halebić.
Kome pogoduje vladina odluka?
Kada govori o stabiliziranju cijena prema privrednim subjektima na ovom primjeru, ističe kako to direktno utječe na njihove troškove poslovanja koji se, u konačnici, prevaljuju na kupce kroz prodajne cijene, naročito onih roba i usluga za kojima je tržišna potražnja neelastična. Dotiče se i “crnih fondova” u poslovanju privatnih firmi.
“Da li ovakva politika cijena ide u korist samo vlasnicima preduzeća, jer im omogućava visoku profitabilnost u kojoj ne učestvuju radnici, pitanje je od suštinskog značaja. Javna tajna je da poslodavci iz ostvarenih profita alimentiraju neke od potreba radnika u svojim preduzećima koji te potrebe ne mogu finansirati iz svojih relativno niskih dohodaka. Računica je jasna: poslodavcima je jeftinije isplatiti dio novca iz profita radnicima (budući da je stopa poreza na dobit 10 posto) nego im povećavati dohodak od rada i pritom platiti visoke poreze i doprinose. U neformalnim dogovorima između vlasnika preduzeća i radnika ostaje zamagljen omjer u kojem radnici učestvuju u ovoj kvaziraspodjeli dobiti. Ako bi se pitalo radnike da li su im takvi aranžmani ono što oni očekuju i priželjkuju, odgovor bi gotovo sigurno bio negativan. Ako bi se, sa druge strane, pitalo vlasnike preduzeća o opravdanosti takve prakse, odgovor bi vjerovatno bio da to čine radi očuvanja konkurentnosti biznisa i pozicioniranja na tržištu, u kojem pokušavaju sačuvati kakva-takva radna mjesta”, navodi profesor Halebić.
On je mišljenja da bi ovo pitanje trebalo staviti na dnevni red i donosiocima odluka u vladama u čijoj se nadležnosti ono nalazi i to ne samo iz puke obaveze za uređenjem odnosa između rada i kapitala na jedan pravičan i pravedan način, nego iz ozbiljne pragme jer veliki broj radnika koji, ne mogu postići poželjan radni odnos, svoje mjesto na tržištu rada traže u drugim zemljama.
Na pitanje kome najviše pogoduje odluka Vlade FBiH o ograničenom rastu cijena struje, Halebić nedvosmisleno kaže da ona očigledno direktno pogoduje vlasnicima preduzeća, ali i nosiocima domaćinstava, dok indirektno ima pozitivnog efekta i na radnike budući da im, barem, ne ugrožava sadašnji radni odnos kod poslodavaca.
“Ova odluka nije mjera kojom se njihov radni status unapređuje i ne treba je tako ni posmatrati u ovom trenutku. U kriznim vremenima se donose odluke koje stabiliziraju stanje, e da bi nakon stabilizacije bili stvoreni uslovi za ekonomsku ekspanziju. Za nadati se da su nadležna ministarstva ispitala efekte takve odluke prema proizvođačima električne energije te odredila nivo rasta cijena koji će elektroenergetski sistem pozicionirati u zonu održivog poslovanja”, zaključuje Halebić.
Ekonomski analitičar Admir Čavalić na “kontroverzu” o svjesnom tjeranju u gubitak Elektropivrede BiH na godišnjem nivou od oko 160 miliona eura i dobiti federalnih poduzetnika u 2021. godini većoj od dvije milijarde eura kaže da ima dosta nelogičnosti i paušalnosti u vezi ponuđenih ugovora za pravna lica u proteklom periodu, kao i prošlogodišnju intervenciju Federalnog parlamenta koja uslovljava Vladu Federacije BiH da ide u ovom pravcu.
“Konkretno, postavljen je dati limit. Istina je da će neko morati platiti ovaj trošak, u ovom slučaju Elektroprivreda BiH. Moguće da će se od naredne godine ići na prebacivanje tereta na fizička lica tj. dizanja cijena električne energije za građanstvo. Pratimo datu mogućnost, naročito u jeku energetske krize koja se očekuje tokom zimskog perioda, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u zemljama članicama EU. Kada je riječ o poslovanju domaćih privrednika, teško je raditi generalizacije u ovom trenutku, posebno jer očekujemo usporavanje ekonomskih aktivnosti, odnosno moguću recesiju, u zavisnosti od kretanja na tržištima poput Njemačke i Italije”, ističe Čavalić.
Budžetski i(li) lobistički interesi
Pitamo ga je li možda radnička sirotinja u Federaciji BiH taj tzv. teg koji gura Vladu Federacije BiH da zbog očuvanja radnih mjesta, jer poslodavci prijete otkazima i zatvaranjem firmi, dovoljan razlog i motiv da čuva pozicije vlasnika preduzeća.
“Vlada Federacije BiH je nerijetko izložena raznoraznim lobiranjima i tu nema nekog jasnog pravila. Ono što je jasno je da je čitav sistem odnosa veoma kompleksan, i postoji dosta nejasnoća, neprincipijelnosti i slično, koje na kraju dođu na naplatu. Uzmimo npr. pitanje električne energije – već godinama se izbjegavaju ozbiljnije reforme u ovoj oblasti – od restruktuiranja rudnika preko depolitizacije Elektroprivrede BiH pa sve do cjenovne harmonizacije i sprovođenja ključnih transformacija poput Zelene agende. Lobisti nastupaju u okviru ovih postavki i to vješto koriste. Sumnjam da se pozitivno reaguje zbog dobrobiti radnika. Vjerovatno da su u pozadini neki drugi interesi”, mišljenja je Čavalić.
Ipak ne smatra da je Vlada Federacije BiH u pravom smislu glasnogovornik i lobista bogatih industrijalaca.
“Vlada Federacije BiH prije svega štiti vlastite tj. budžetske interese. Ne želi se destabilizirati isti. To opravdava dosta toga u vezi rada ove, ali i drugih vlada u Bosni i Hercegovini. Pitanje je zašto se ne ide u pravcu ukidanja određenih fiskalnih nameta u vremenu krize, kako to rade zemlje regiona i druge zemlje svijeta. Upravo najbolje reforme, ekonomski posmatrano su one koje su neutralne spram svih u kontekstu efekata. Zbog toga i ne trebamo paušalnosti u djelovanju, već konkretne mjere koje neće biti rezultat lobija, već u svrhu opšteg dobra”, govori Čavalić.
Tu negdje se slažu i dodiruju njegova stajališta sa stavovima profesora Halebića o prijekopotrebnim reformama koje bi u finalu smanjile opterećenja rada fiskalnim i parafiskalnim nametima, povećale efikasnost poslovanja javnih preduzeća, te oslobodile preostale razvojne potencijale (jer gubitak radne snage te potencijale umanjuje) u Bosni i Hercegovini za ubrzani ekonomski rast uz visoku produktivnost. To je jedini put u kojem su na dobitku i vlasnici preduzeća i radnici.