Podaci o oboljelim su nepotpuni i nepouzdani, informacije o realizaciji ranije planiranih mjera ne postoje, upozorenja stručnjaka i roditelja se ne poštuju, nema ni važeće strategije,… što znači da ne postoje elementarne osnove za ozbiljno planiranje i upravljanje mjerama zdravstvene zaštite. Zbog čega se postavlja pitanje: Kako se, onda, uopšte, donose odluke o novim mjerama? „Nako“? Pa šta bude? A postavlja se i pitanje zašto zbog ugrožavanja javnog zdravlja (a pogotovo djece!) niko od nadležnih nije ni predmet istrage, a kamoli da je odgovarao. Pa čak ni za sumnjive javne nabavke, mada su one tek vrh ledenog brijega.
“Dijabetes je hronična bolest koja nastaje kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina ili kada tijelo ne može efikasno koristiti inzulin koji proizvodi. Prema podacima Međunarodne dijabetičke federacije i Svjetske zdravstvene organizacije, oko 425 miliona ljudi (jedna od 11 osoba) u svijetu živi sa dijabetesom… Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH, oko 400.000 ljudi u BiH živi sa dijabetesom. Dijabetes kod djece predstavlja poseban izazov jer su rani simptomi bolesti često nespecifični, što može otežati blagovremeno prepoznavanje i postavljanje dijagnoze.”, navodi se u uvodu izvještaja o provedenoj reviziji učinka „Zdravstvena zaštita oboljelih od dijabetesa – izazovi u zaštiti djece“, koji je Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH objavio 23.12.2025.
Kako je Ured u reviziju i ušao s pretpostavkom postojanja problema u ovoj oblasti u FBiH, nalazi su tu pretpostavku samo potvrdili, dajući niz argumenata ocjeni da se čak i ovako ozbiljnom i osjetljivom problemu pristupa krajnje nemarno i neodgovorno. I da nisu osigurane elementarne pretpostavke za efikasnu zdravstvenu zaštitu oboljelih od dijabetesa, posebno djece.
Revizija je, naime, utvrdila da Federacija BiH nema ni važeću strategiju za borbu protiv dijabetesa. I da ni nakon isteka prethodne (za period 2014.-2024.), nisu pokrenute aktivnosti na izradi nove. Zapravo, od 2018. godine, Federacija nema ni strateški plan razvoja zdravstva!
Još poraznije je možda otkriće da Federalno ministarstvo zdravstva nije formiralo radnu grupu za realizaciju ranije važeće strategije i da nisu izrađivani izvještaji o realizaciji aktivnosti predviđenih tom strategijom, tako da nije poznato da li su i u kojoj mjeri ciljevi definisani Strategijom uopšte realizovani.
No, poznato je da Strategijom za period 2014-2024. utvrđena obaveza uspostavljanja registra oboljelih od dijabetesa nije realizovana.
Revizori su utvrdili da ne postoje pouzdane i potpune evidencije o osobama oboljelim od dijabetesa. A da sofverski sistem koji je u upotrebi ne pruža pouzdanu osnovu za planiranje zdravstvene zaštite, između ostalog, zato što nije vršen adekvatan nadzor nad unosom podataka.
Revizijom je utvrđeno i da standardi i normativi zdravstvene zaštite nisu revidirani od 2018. godine, iako je Federalno ministarstvo zdravstva trebalo te revizije da vrši svake godine. Posljedica je da postojeći standardi, prema mišljenju stručnjaka nisu usklađeni sa savremenim potrebama osiguranja odgovarajuće zdravstvene zaštite oboljelih od dijabetesa. Zbog čega trenutni broj ljekara ove struke ne odgovara stvarnim potrebama oboljelih. Od ukupnog broja ljekara specijalista, samo ih je četvero dječijih, što predstavlja posebno mali broj ukoliko se u obzir uzmu specifične potrebe djece.
Pritom, nije izrađen jedinstven protokol postupanja s djecom oboljelom od dijabetesa u školama, niti se u većini kantona organizuju posebne edukacije za nastavno osoblje, kako bi se djeci oboljeloj od dijabetesa omogućilo sigurno okruženje u nastavnom procesu.
A, pošto se ne radi o službenim vozilima, čije nabavke političari planiraju do detalja, prateći najnovije trendove na tržištu, nabavke medicinskih sredstava za djecu oboljelu od dijabetesa nisu bile usmjerene na osiguranje njihovog kvaliteta i funkcionalnosti u skladu s potrebama korisnika. Roditelji su u pojedinim slučajevima bili primorani snositi dodatne troškove zbog nepouzdanosti nabavljenih uređaja.
Analizom dostupne dokumentacije, revizori su, naime, utvrdili da je predmet javne nabavke u tenderskim dokumentacijama za 2022. i 2025. godinu bio definisan na isti način, iako su na uređaje nabavljene po okvirnom sporazumu iz 2022. godine korisnici uputili veći broj žalbi, koje su se uglavnom odnosile na nepouzdanost u radu i netačne vrijednosti mjerenja glukoze u krvi. Što je za posljedicu imalo odbijanje roditelja da koriste dodijeljene uređaje. I njihovu nabavku drugih, vlastitim sredstvima.
Osim toga, djeca oboljela od dijabetesa nemaju jednaka prava, u kontekstu dostupnost medicinskih sredstava, u svim kantonima. Uočene razlike odnose se na: visinu učešća zavoda u troškovima kupovine uređaja; širinu izbora uređaja koje će koristiti, i na period od kada je omogućena refundacija za uređaje kupljene van domaćeg tržišta.
Dakle, da sumiramo, podaci o oboljelim su nepotpuni i nepouzdani, informacije o realizaciji ranije planiranih mjera ne postoje, upozorenja stručnjaka i roditelja se ne poštuju, nema ni važeće strategije,… što znači da ne postoje elementarne osnove za ozbiljno planiranje i upravljanje mjerama zdravstvene zaštite. Zbog čega se postavlja pitanje: Kako se, onda, uopšte, donose odluke o novim mjerama? „Nako“? Pa šta bude?
A postavlja se i pitanje zašto zbog ugrožavanja javnog zdravlja (a pogotovo djece!) niko od nadležnih nije ni predmet istrage, a kamoli da je odgovarao. Pa čak ni za sumnjive javne nabavke, mada su one samo vrh ledenog brijega.
Napomenimo da je revizijom, koja je obuhvatila period od 2021. do 2024., sa dostupnim podacima za 2025., bilo obuhvaćeno petnaest subjekata relevantnih za predmetnu oblast – Federalno ministarstvo zdravstva, Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, Zavod za javno zdravstvo FBiH, ministarstva nadležna za zdravstvo, zavodi zdravstvenog osiguranja i zavodi za javno zdravstvo iz Tuzlanskog, Hercegovačkoneretvanskog, Srednjobosanskog i Kantona Sarajevo – kojima su date konrektne preporuka za otklanjanje uočenih slabosti.
No,… pitanje je da li će na ovu i ostale revizije učinka Federalnog ureda reagovati čak i Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju, koja umjesto da bude ključna poluga za uticaj revizije u postizvještajnom periodu i preko Parlamenta vrši pritisak i ostvaruje uticaj na subjekte revizije, pokazuje zapanjujuće odsustvo svjesti o svojoj projektovanoj društvenoj ulozi i sklonost neradu, otaljavanju obaveza i slijeđenju stranačkih i ličnih interesa, nauštrb interesa građana i države.
(N.N., Odgovorno)
