Ako privatno preduzeće državi duguje 10 KM, inspekcije će ga redovno obilaziti, dok se javnim preduzećima u državnom vlasništvu godinama “praštaju” višemilionska dugovanja.
Međunarodni monetarni fond (MMF) prije pet mjeseci objavio je izvještaj “Preduzeća u državnom vlasništvu u Bosni i Hercegovini: Ocjenjivanje učinka i nadzor”. U izvještaju se zaključuje da su javna preduzeća u BiH, njih ukupno 550 u kojima radi oko 80.000 radnika, uglavnom u slabom finansijskom stanju, pri čemu ne doprinose dovoljno bh. ekonomiji, a da su prosječne plate u javnim preduzećima 40 posto veće nego u privatnim firmama, bez obzira na njihovu nižu produktivnost. No, ključna stvar koja karakteriše pomenutih 550 javnih preduzeća u BiH je to što zbirni dugovi javnih preduzeća u BiH iznose oko 26 posto BDP-a (bruto domaćeg proizvoda), što je jako puno i što je ujedno glavni kamen spoticanja bilo kakvog ozbiljnijeg pokretanja bh. privrede.
Javna preduzeća u BiH su zaista rak-rana i bh. ekonomije i ovog društva. Njih uglavnom kontrolišu političke opcije koje su već decenijama na vlasti, a javna preduzeća im služe za zbrinjavanje i upošljavanje politički podobnih sljedbenika i njihove rodbine, što također nije dobra opcija jer se tako uništava zdravo tržište rada. U bh. javnim preduzećima radi čak oko jedanaest posto ukupne zaposlene ovdašnje populacije. Ipak, i pored svega toga i dalje ključni problem javnih preduzeća ostaje njihovo ogromno dugovanje i državi i društvu. Svi smo u BiH svjesni da ako neko privatno preduzeće državi duguje naprimjer 10 KM, inspekcije će ga danima redovno obilaziti, dok se, s druge strane, javnim preduzećima u državnom vlasništvu godinama “praštaju” višemilionska dugovanja.
Gorući problemi
Pokušavajući da da svoj doprinos rješavanju ovog gorućeg problema, tim renomiranih bh. ekonomista okupljenih oko Ekonomskog instituta Sarajevo – a koji predvode prof. dr. Manojlo Babić, prof. dr. Aziz Šunje i prof. dr. Mirko Puljić – pripremio je projekat “Reforma sistema upravljanja javnim preduzećima u BiH” koji će ubrzo biti predstavljen javnosti. Projekat se sastoji iz dva međusobno povezana dijela: Programa reforme sistema upravljanja u javnim preduzećima (Reformska agenda 2) i Studija reforme sistema upravljanja u javnim preduzećima, a kako navode autori projekta, s obzirom na to da je riječ o javnim preduzećima u BiH, u njegovom će radu učestvovati i tim stručnjaka iz Ekonomskog instituta Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci.
Pogledajmo sada koje su to ključne odrednice ovog projekta. Prvo, na reformi javnih preduzeća u BiH insistira EU sa svojih 14 reformi nedavno upućenih našoj zemlji kao uslov dobijanja statusa kandidata, a kasnije i članstva u EU. Drugo, reformisanje i modernizovanje ovog sektora naše privrede osnov je i uslov ubrzavanja njenog razvoja i prijema naše zemlje u EU. Treće, i domaći eksperti već godinama insistiraju na reformi sektora javnih preduzeća. Četvrto, bh. vlasti već godinama ne čine apsolutno ništa na reformi ovog sektora, a peto što ni nakon insistiranja iz EU se ne vidi spremnost domaćih vlasti da otpočnu s ozbiljnim radom. I da ne nabrajamo dalje.
Evropa od BiH traži reformu javnih preduzeća
A šta naši ekonomisti predlažu da se treba uraditi kako bi se provela efikasna reforma sektora javnih preduzeća? Privatizacija je u tom smislu prilično podbacila kod nas. Kako navode autori pomenutog projekta, od 1.000 ponuđenih državnih preduzeća na prodaju, privatizirana su samo 24 od kojih, nakon dvije godine, više nijedno nije postojalo. Iz tog totalnog fijaska naše vlasti nisu ništa naučile ili nisu htjele da nauče, navodi se u projektu “Reforma sistema upravljanja javnim preduzećima” te se dodaje da su vlasti nastavile s brojnim, uzastopnim ponudama na prodaju ovih preduzeća, koja izuzev domaćih tajkuna, više niko drugi nije bio spreman da kupi. Tako se tranzicija naših državnih preduzeća pretvorila u “tajkunsku” ili – kako to kaže jedan uvaženi bivši direktor Agencije za privatizaciju FBiH – u “piljarsku” ekonomiju, koja se temelji na smišljenom obezvređivanju i, s ciljem tajkunskog bogaćenja, uništavanja ovih preduzeća praćenih istjerivanjem hiljade radnika iz njih na ulicu.
Šta tim bh. ekonomista nudi kao rješenje ovog problema? Kažu da je prvo potrebno energično se zalagati za očuvanje javnog sektora, a posebno monopolskih i infrastrukturnih preduzeća, od tajkunsko-piljarske privatizacije. Zatim, bh. javna preduzeća treba prilagoditi tržišnom sistemu privređivanja. S tim u vezi treba se zalagati za model po kome se ova preduzeća prvo osposobljavaju za uspješno, profitabilno poslovanje uspostavljanjem u njima modernog, korporativnog, profesionalnog i modernog sistema organizacije, pa tek onda, ako se za to ukaže potreba, ponuditi ih na prodaju, odnosno privatizaciju. Potrebno je učiniti sve što je neophodno, navodi se u projektu, da se kod nas uglavnom primjenjuje ovaj metod tranzicije državnih preduzeća iz prostog razloga što je primjer istovremene primjene francuske državne Elektroprivrede i britanske privatne Elektroprivrede pokazao da su državna preduzeća s navedenim, profesionalnim, tržišnoj privredi svojstvenim rješenjima uspješna u poslovanju, baš kao i privatna preduzeća s tim rješenjima.
Nadalje, treba spriječiti svaki pokušaj privatizacije monopolskih i infrastrukturnih preduzeća – kao što su elektrane, šume, željeznice i tako dalje – jer to danas niko u svijetu tržišne privrede ne čini iz dva razloga. Prvi, što je preovladala svijest da te prirodne blagodati treba da koriste svi građani zemlje, a ne samo posebno povlašteni pojedinci, navodi se u projektu, a drugi, što je nakon privatizacije pariskog vodovoda kad su građani Pariza dobili šest puta veći račun za vodu, trenutno u toku suprotan proces, odnosno proces ponovnog preuzimanja ovih preduzeća od mnogih država.
Depolitizacija javnih preduzeća
No, tu opet dolazimo do jedne ključne stvari u cijelom ovom procesu – depolitizacije javnih preduzeća. Nakon svih dosadašnjih izbora svjedočili smo svojatanju javnih državnih preduzeća, odnosno njihovom tretiranju kao partijske imovine, što je rezultiralo da se umjesto stručnih eksperata za biznis i menadžment i profesionalnih menadžera, na pozicije menadžera u ova preduzeća imenuju “neuki, nikom i ni za što odgovorni poslušnici, spremni da im stave na raspolaganje blagajnu ovih preduzeća, ali i sve drugo”. To nisu prepoznali kao problem samo ovdašnji ekonomisti nego i predstavnici međunarodne zajednice. Stoga, navodi se u projektu, svjesna svega ovdje navedenog američka ambasada u listu Oslobođenje od 26. 11. 2018. konstatuje sljedeće: “Najveći neprijatelj BiH je kriminal zvaničnika”.
Naravno, kada se dovedu profesionalni menadžeri i kada se menadžment odvoji od (državnog) vlasništva, treba potom pratiti rezultate te se stoga u projektu planira uspostavljanje specijalizovane jedinice za upravljanje javnim sektorom bh. privrede. Naravno, cijeli projekat ima u detalje razrađene razne modele i moduse, ali novinski tekst jednostavno nema dovoljno prostora da se svi oni tek poimenično i pomenu. Ali, jasno je slijedeće. Sektor javnih preduzeća u BiH definitivno treba reformisati hitno jer su njegova dugovanja ogromna (u projektu se pominje cifra od 8 milijardi KM) koja neće biti naplativa sve dok se sektor ne depolitizira. Napretka cjelokupne ekonomije neće biti sve dok imamo ovakva javna preduzeća u koja hrle mase “neukih, nikome i ni za što neodgovornih poslušnika”, to jeste nusprodukata tajkunsko-piljarske ekonomije. U takvoj situaciji jako je dobro što rješenja nude domaći eksperti kojima je pak veoma jasno u kom grmu leži zec.
Izvor: Oslobodjenje.ba