Za mještane Međudražja to znači svakodnevni život u sjeni straha da će voda koju piju postati neupotrebljiva, da će im putevi ostati uništeni, a da će ih institucije nastaviti tretirati kao smetnju, a ne kao građane čija prava moraju štititi. Za cijeli Bihać, to je upozorenje kako izgleda kada se javni interes pretvori u praznu frazu, a zakoni u prepreku koju treba zaobići, a ne u okvir koji se mora poštovati.
Jer da je javni interes ikada zaista bio kriterij, u Međudražju ne bi ni bilo kamenoloma. A građani danas ne bi morali dokazivati ono što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo: da je voda važnija od dolomita.U samom srcu bihaćke vodozaštitne zone, tamo gdje bi zdrav razum i zakoni nalagali potpunu zabranu bilo kakvih radova i eksploatacije, već godinama nesmetano radi kamenolom „Podići“. Eksploatacija dolomita odvija se unutar vodozaštitnog pojasa izvorišta Klokot i Privilica, iz kojih se snabdijeva pitkom vodom cijeli Bihać. Umjesto hitne institucionalne reakcije i zaštite javnog zdravlja, Ministarstvo privrede Unsko-sanskog kantona godinama produžava koncesione ugovore i na taj način legalizuje ono što je u pravnoj državi – koja, očito, kod nas ne funkcioniše – nezamislivo.
Mještani Međudražja godinama upozoravaju da se kamenolom nalazi u zoni u kojoj ne bi smjelo biti industrije. Njihovi zahtjevi da se zaustavi eksploatacija u vodozaštitnoj zoni, kako bi se spriječilo zagađenje i ugrožavanje snabdijevanja pitkom vodom za desetine hiljada ljudi, nailaze na zid šutnje ili otvoreno ignorisanje. U obrazloženjima koncesionih odluka, javni interes se gotovo i ne spominje. Dominiraju interesi investitora i formalna pozivanja na prostorne planove koji nisu usklađeni sa aktima o zaštiti izvorišta.
Slučaj „Podići“ nije pojedinačni incident, već simptom šire prakse. Od Bihaća do Velike Kladuše i Sanskog Mosta, rudna nalazišta se pretvaraju u zone tihe institucionalne kapitulacije. Ministarstvo privrede i Kantonalna komisija za koncesije rutinski prihvataju samoinicijativne ponude investitora, bazirane na diskutabilnim elaboratima, bez ozbiljnih studija uticaja na okoliš, bez stvarne javne rasprave i u koliziji sa propisima o zaštiti voda. Politička nestabilnost u kantonu i česte promjene vlasti, nisu poremetile ovaj kontinuitet pogodovanja. Naprotiv, pokazalo se da se vlade mijenjaju, ali matrica odnosa sa investitorima ostaje ista.
Pri tome je potpuno otvoreno pitanje kadrovske odgovornosti i kompetencije. Ministarstvo privrede USK, nadležno za koncesije, energetiku, rudarstvo i trgovinu, godinama vode ljudi bez ikakvog sektorskog iskustva. Aktuelna ministrica, Samra Mehić, po struci socijalna radnica, već je jednom obavljala tu funkciju, pa je vraćena na istu poziciju, uprkos optužnici i (nepravosnažnoj) presudi za zloupotrebu položaja. Kao direktorica Centra za socijalni rad u Bužimu, prema presudi Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, zloupotrijebila je položaj prilikom zapošljavanja bliske srodnice, mijenjajući uslove konkursa da bi joj pogodovala (https://kt-bihac.pravosudje.ba/vstvfo/B/98/article/155044).
Umjesto da takav slučaj bude signal za političku i institucionalnu odgovornost, on prolazi gotovo neprimijećeno. Javnost o presudi saznaje tek fragmentarno, a imenovanje na mjesto ministrice nije suspendovano do okončanja postupka. Poruka je jasna – integritet i stručnost nisu presudni kriterij za upravljanje sektorom koji odlučuje o koncesijama, resursima i potencijalnim prijetnjama po javno zdravlje.
Odgovornost, međutim, ne leži samo na politički imenovanima. Ključnu ulogu imaju i karijerni državni službenici, koji bi morali biti profesionalna brana zloupotrebama. Umjesto toga, dio njih se ponaša kao produžena ruka privatnih interesa. Jedan od najilustrativnijih primjera je Hasan Bajrektarević, šef Odsjeka za energiju, rudarstvo i industriju u Ministarstvu privrede USK. Na društvenim mrežama, na profilima građanske inicijative „Plješevički otpor“, on simpatizira (putem „lajkova“) komentare u kojima se mještani Međudražja, koji protestuju zbog eksploatacije u vodozaštitnoj zoni, nazivaju „vikendašima“ kojima smeta buka dok spavaju.
Kada takvo ponašanje dolazi od službenika direktno uključenog u koncesione postupke, ono više nije „privatno mišljenje“. Zakon o državnoj službi FBiH obavezuje službenike na neutralnost, objektivnost i zaštitu javnog interesa. Javno ismijavanje građana i trivijalizacija njihovih strahova za zdravlje i okoliš predstavlja grubo kršenje službene etike i dodatno urušava povjerenje u institucije. Članovi „Plješevičkog otpora“ su se obratili Ministarstvu privrede USK sa upitom da li se njegovo ponašanje na društvenim mrežama može smatrati stavom Ministarstva privrede USK u vezi s protestima građana i pitanjem eksploatacije kamenoloma u vodozaštitnoj zoni, ali odgovor do zaključenja ovog članka nije zaprimljen.
Nadalje, Bajrektarević je u emisiji „Aktuelno“ RTV USK, emitovanoj 31. oktobra 2024. godine, branio eksploataciju u Međudražju tvrdnjom da je kamenolom „uključen u Prostorni plan USK“. Izostavio je ključnu činjenicu: Prostorni plan nije usklađen s Odlukom o zaštiti izvorišta Klokot i Privilica (Bihać, 2019), koja bi morala imati prioritet, jer štiti vodoopskrbu čitavog grada. Umjesto da javnosti objasni ovaj problem, prostorni plan koristi kao alibi za nastavak eksploatacije. Pored toga, na sjednici Gradskog vijeća Bihaća, 26. decembra 2024. godine, mještane Gate, koji takođe ukazuju na problem ekspolatacije iz kamenoloma u ovom mjestu i koji traže uređenje puta razorenog kamionskim saobraćajem koncesionara, naziva „osobama koje skreću medijsku pažnju“.
Istovremeno, službenici poput Bajrektarevića i donedavnog sekretara Ministarstva, Ante Marjanovića, redovno se pojavljuju u raznim komisijama, od tehničkih pregleda do procjena štete, što im donosi dodatne honorare. Prema podacima Ureda za borbu protiv korupcije USK, Bajrektarević je bio član ili predsjednik najmanje trinaest različitih komisija uključujući i one povezane s rudarskim postrojenjima i eksploatacijom dolomita, uz honorare od oko 200 do 450 KM po angažmanu. Marjanović, uz platu veću od 2.400 KM, ostvaruje dodatne prihode u javnim preduzećima i komisijama. Marjanovićev nasljednik na mjestu sekretara Ministarstva, Damir Redžić, u Bihaću je poznat kao jedan od vinovnika policijsko-tužilačke akcije „Vozač“ 2020. godine u kojoj je, kao tadašnji uposlenik Ministarstva obrazovanja USK, uhapšen i potom na osnovu priznanja krivnje uslovno osuđen zbog zloupotrebe položaja krivotvorenjem potpisa. On je također, prema dostupnim podacima iz istog izvora, redovan član različitih komisija, uključujući i onih za dodjelu podrške obrtima, općinama i gradovima. Gotovo da ne postoji javna evidencija o tome šta su te komisije konkretno uradile u pogledu zaštite okoliša i javnog zdravlja, niti postoji odgovornost za posljedice njihovih odluka.
Ministarstvo privrede USK tako postaje ogledalo šire sistemske neodgovornosti. Na jednom mjestu se susreću kadrovska (ne)kompetencija, političko ignorisanje presuda, službenici koji javno omalovažavaju građane, i mreža komisija koje dijele honorare, ali ne i odgovornost. U takvom sistemu, kamenolom u vodozaštitnoj zoni nije „propust“, već logična posljedica.
Za mještane Međudražja to znači svakodnevni život u sjeni straha da će voda koju piju postati neupotrebljiva, da će im putevi ostati uništeni, a da će ih institucije nastaviti tretirati kao smetnju, a ne kao građane čija prava moraju štititi. Za cijeli Bihać, to je upozorenje kako izgleda kada se javni interes pretvori u praznu frazu, a zakoni u prepreku koju treba zaobići, a ne u okvir koji se mora poštovati.
Jer da je javni interes ikada zaista bio kriterij, u Međudražju ne bi ni bilo kamenoloma. A građani danas ne bi morali dokazivati ono što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo: da je voda važnija od dolomita, odnosno javni interes od privatne finansijske koristi pojedinaca s „dobrim vezama“ u politici.
(E.K., Odgovorno)
