Godinama se primjenjuje jedna te ista praksa, fotelja ne neka druga, nego isključivo direktorska, pripada samo onima koji su bliski političkim partijama koje vladaju i koji tom bloku pripadaju. I tako, dok vladaju i jedni i drugi sve tone. Oni sposobni nemaju šansu za tu fotelju. Imaju eventualno za neku stolicu u susjednoj kancelariji. Ali i to, možda. Za to naravno moraju poštenski da se potrude.
Ako kojim slučajem na čelo javnog preduzeća bude postavljen vođa koji ne nastavi praksu čerupanja, što je rijetkost meću direktorima na domaćem političkom tržištu, ekspresno se udaljava sa te pozicije. Nije rijetkost ni da, nakon toga, taj isti bude proganjan i optužen za razne nezakonite radnje. Jer kako se uopšte usudio da radi u interesu preduzeća, a ne sebe i onoga koji mu je dodijelio neku od fotelja.
Zbog takve prakse od većine javnih preduzeća ostao je još samo naziv i poslovne knjige u kojima se već godinama samo zbrajaju minusi i bilježe nova zaduženja. Za te nove kredite zalažu i zidove, jer su kod nekih samo oni i ostali.
Javna je tajna da su javna preduzeća godinama bila najveće blago pred izbore jer su služila samo za zapošljavanje biračkog tijela i uzimanje keša iz njihovih sefova za pridobijanje pobjeda. I to blago sada je potrošeno.
Poražavajuće je i suludo da uopšte niko nije odgovarao za takvo stanje. I neće, jer živimo u zemlji u kojoj je sasvim normalno uništiti javno preduzeće. Što ga više uništavaš, to si više cijenjen i podoban u političkim krugovima.
Jedina opaska direktorima javnih preduzeća do sada je bila da će biti smijenjeni ako godinu završe u gubitku. I na kraju neki i budu smijenjeni, čisto da se zamažu oči javnosti. Ali taj isti smijenjeni uskoro dobije novu poziciju koja je naprednija od prethodne, jer je podoban za dalje uništavanje.