Građani koji protestuju zbog zla koje nam se dešava (a ne dešava se drugom, nego svima nama, samo su neposredne žrtve trenutno neki drugi ljudi, a mi ostali čekamo svoj red) i koji od institucija zahtjevaju odgovornost, uključujući ostavke, u najmanju ruku su oni koji pokazuju da za njih ne vrijedi ona uvredljiva definicija da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. A za ostale, vrijedi moto Peščanika: “Ako vam je dobro, onda ništa”.
Treći vikend za redom građani Tuzle izlaze na proteste.
Povod su dvije užasne priče koje nisu potresle samo ovaj grad, pa ni samo BiH, nego čitav region.
Prva je zločin nad maloljetnim, petnaestogodišnjim, djevojčicama, štićenicama Doma za djecu bez roditeljskog staranja, koje su bile žrtva trgovine ljudima i seksualnog iskorištavanja, a među osumnjičenim i uhapšenim su i četiri službenika Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona i jedan bivši državni poslanik i univerzitetski profesor.
Druga je požar u tuzlanskom Domu penzionera, posljedica koga je 15 mrtvih i više od 30 povrijeđenih, koji je pokrenuo raspravu o uslovima i bezbjednosti u ustanovama koje brinu o starijim, često i nepokretnim osobama.
Radi se o dramatičnim posljedicama raspada sistema socijalne brige, nepostojanja ili nefunkcionisanja kontrolnih mehanizama i neodgovornosti institucija, čemu građani ove zemlje svjedoče svakodnevno. I to ne građani Tuzle, nego građani BiH, u praktično svakom njenom dijelu.
Pri čemu političari i njihovi kadrovi po institucijama nastavljaju da pokazuju sklonost da se bave posljedicama a ne uzrocima problema. Ili, još gore, da slučaj ne tretiraju kao alarm za hitnu reakciju u čitavoj zemlji, nego kao “nešto što se dešava u Tuzli”.
Na žalost na tragu toga je i izostanak reakcije građana ove zemlje. Frustrirajuće u neskladu sa onim što vidimo u istočnom susjedstvu, recimo.
Pa, i u samoj Tuzli, danas, je bilo jedva stotinjak učesnika protesta. I nije ih podržao niko.
Ostali u zemlji su to valjda tretirali kao “tuzlanski problem”? Kao što je tragedija prije nešto više od godinu dana bila “jablanički problem”? Kao što je institucionalno nasilje nad žrtvom porodičnog nasilja u Bihaću – u kome su učestvovali i policija i socijalna ustanova i političari i koje je ukazalo na nefunkcionisanje sistema zaštite žrtava nasilja i pravne države – bio njen lični problem? Itd. Itd. Itd.
Građani koji protestuju zbog zla koje nam se dešava (a ne dešava se drugom, nego svima nama, samo su neposredne žrtve trenutno neki drugi ljudi, a mi ostali čekamo svoj red) i koji od institucija zahtjevaju odgovornost, uključujući ostavke, u najmanju ruku su oni koji pokazuju da za njih ne vrijedi ona uvredljiva definicija da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
A za ostale, vrijedi moto Peščanika: “Ako vam je dobro, onda ništa”.
Nego čekajte svoj red.
(N.N., Odgovorno)
