Amela je već mjesec i po dana odvojena od svog četrnaestogodišnjeg sina.
“Amela je jučer bila jako tužna. Plakala je satima, i ujutro i navečer. Pada joj energija, snaga. Pokušavamo da je neko od nas posjećuje i razgovara s njom, ohrabruje je. Ima građana koji je mole da prekine štrajk, ona to ne prihvata bez da se nešto rješi. Mada se povukla i nema više snage za razgovor s građanima. Jučer smo je odveli kući da se okupa i promjeni gardarobu i opet, na njen zahtjev, vratili na Trg. Kaže da je bilo hladno sinoć i da ni deke nisu pomagale. Večeras opet idem od nje, ujutro je bio jedan član porodice i tako… Ne smijemo je previše ni opterećivati a i svaka je riječ vjerujete suvišna na ovo što ona prolazi.”, kaže, za portal Odgovorno, Neira Raković, iz organizacije “Glas žene” Bihać, koja od početka ovog slučaja pruža pomoć Ameli, te je i sama, zbog toga, izložena političkim pritiscima raznih vrsta, uključujući i uskraćivanje sredstava za neke projekte.
Amela je već mjesec i po dana odvojena od svog četrnaestogodišnjeg sina (spornom odlukom dežurne socijalne radnice i uz spornu asistenciju policije, koja je svoju dužnost da, provodeći sudsku presudu, zaštiti žrtvu i odstrani nasilnika iz njene blizine, pretvorila u saučesništvo u činjenju (psihičkog) nasilja i pomaganju nasilniku da od majke odvoji sina, koji će u nastavku i sam, od suda, biti proglašen žrtvom, a ocu zabranjeno da mu se približava i komunicira s njim).
I već dvadeset dana štrajkuje glađu, jer institucije odbijaju da provedu sudsku i odluku Centra za socijalni rad i vrate joj dijete. Ostavljajući ga, samo njima razumljivom logikom (iza koje se krije ili ekstremno neznanje ili ekstremna podlost kojoj je cilj zaštita ličnih interesa i prikrivanje vlastitih grešaka), s rodbinom nasilnika (očevom majkom i bratom).
Amela i spava na Gradskom trgu u Bihaću, mada su noći postale nepodnošljivo hladne. A povremeno pada i kiša.
Šator u kome spava, koji su joj poklonili građani, zove “mjesto za umiranje”.
Građani, užasnuti situacijom i nebrigom institucija i političara, kontaktiraju “Glas žene” i traže da zovu hitnu pomoć. No, Amela to ne želi, još uvijek.
A podsjetimo, iz Gradskog vijeća su raspravu o slučaju žene koja im praktično pod prozorima gradske uprave štrajkuje glađu, bez imalo saosjećanja, odgodili “za narednu sedmicu”. A gradonačelnik i dalje čitav slučaj ignoriše.
Srećom ima dobrih ljudi. Mada… nedovoljno. Ljudi se, kažu, plaše.
Grupa zabrinutih građana, ipak, naizmjenično joj donosi tople napitke i tako je, kaže Neira Rakočević, održavaju u životu.
Ali joj oni koji bi joj, po zakonu, trebali pomagati i riješiti njen problem – od Centra za socijalni rad do gradske vlasti – nanose dodatnu bol. Tako je i večeras, iscrpljenu dugotrajnim gladovnjem i pred još jednu hladnu noć, zatiču ružne priče sa konačno održane sjednice Kolegija.
Ono što je najnevjerovatnije u ovoj priči je što nasuprot čitavog nehumanog sistema i nasilja kojem je izložena (prvo porodičnog, a onda institucionalnog), stoji divno ljudsko biće, koje na svo zlo koje joj se čini odgovara:
“Moje dijete je od 14 godina. U najosjetljivijoj fazi. To je jedan tinejdžer. Koga ja treba da zaštitim. Da zaštitim njegovu slobodnu volju. Da bude slobodan, da bira. Da sutra ima kontakte normalno i sa tom (očevom) porodicom. Da mi bude zreo. Ja ne mogu zaspati i vratiti se svojoj kući a da znam da moje dijete nije sigurno. I da moje dijete gleda mene kao najvećeg neprijatelja. Jer ja ne bih dopustila da sutra gleda svoga oca kao najvećeg neprijatelja. Već, naprotiv, dijete treba da ima zdravu sredinu, zdrav odnos i sa ocem i sa majkom, onoliko koliko i jedan i drugi roditelj mogu da mu priušte. Ja nisam protiv toga. Ja samo želim da moje dijete sutra bude dobar čovjek, dobar suprug, dobar građanin”.
(N.N., Odgovorno)
