Iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla su poručili: “Kao i u drugim oblastima, prava je puno više na papiru nego u praksi od čega slijepe osobe nemaju nikakve koristi. Slijepe osobe koriste pomagala u obrazovanju, na radnom mjestu i u svakodnevnom životu. Ona ih čine manje ovisnim o članovima porodice i prijateljima. Pored jednakog prava na pomagala, želimo da ukažemo na potrebu za pojednostavljivanje procedura za ostvarivanje tog prava i na tehničku stranu gdje kupiti pomagala“.
30-godišnja diplomirana novinarka Martina Stanić već skoro pola godine radi na radiju Čapljina kao novinarka i voditeljica. Sve to ne bi bilo ništa neobično da Martina nije slijepa.
Unatoč brojnim administrativnim izazovima i poteškoćama koje su uspjeli prevazići, direktor radija Čapljina Mile Limov kaže da je potrebno napraviti i usvojiti Zakon koji će civilnim osobama s invaliditetom omogućiti olakšice prilikom zapošljavanja: „Bilo bi dobro da se u zakonu koji bi tretirao invalidne osobe da prednost pri zapošljavanju u javnom sektoru jer je najveća njihova šansa za zapošljavanje upravo u javnom sektoru. Tu bi svaka zaposlena osoba s invaliditetom, u okviru svojih mogućnosti, mogla dati značajan doprinos zajednici i osjećati se korisno i dobro“, pojašnjava Limov.
Martina je pak jedna od rijetkih slijepih osoba u našoj zemlji koja je imala sreće da joj se ostvari san i počne raditi posao koji voli.
„Bilo je izazovno, ali je važno boriti se i ne odustajati. Ono što je do nas, moramo učiniti jer ništa neće doći samo od sebe. Moramo sami napraviti prvi korak ako želimo nešto postići. Važno je nekoj osobi kojoj vjerujemo reći šta želimo i koje su naše potrebe. Možda se neće uvijek dogoditi da nam ta osoba pomogne, ali će nas usmjeriti na nekoga tko nam može pomoći“, poručuje Martina Stanić.
Samouvjerena i spremna odlučno koračati dalje, usvajati nova znanja i iskustva, Martina vjeruje da se trud uvijek isplati te da ne treba odustajati. Kako bi danas radila posao koji voli, na radiju Čapljina je bilo potrebno prilagoditi uvjete rada kako bi Martini olakšali i omogućili nesmetano obavljanje posla, koliko je to maksimalno moguće. Iako joj u izvršenju zadataka pomažu kolegice, dio posla Martina obavlja samostalno.
„Martina je odličan primjer svim drugim osobama s invaliditetom, pogotovo mladim osobama, da se isplati ulagati u sebe i truditi, školovati se i educirati kako bi sebi otvorili put za zaposlenje“.
Kada su vidjeli da se Martina zaposlila, direktoru radija Čapljina su se javili iz Centra za djecu i omladinu sa posebnim potrebama „Los Rosales“ iz Mostara te ponudili pomoć. Na taj je način Martina dobila dvije asistentice koje joj pomažu prilikom dolaska i odlaska s posla.
Prema podacima Saveza slijepih Federacije Bosne i Hercegovine, u ovom entitetu ima više od 2000 slijepih i slabovidnih osoba, koji se svakodnevno suočavaju s nizom ozbiljnih problema i izazova koji se, uz ostalo, odnose i na nabavku osnovnih pomagala. Jedan od najvećih problema je što je zdravstveni sektor u nadležnosti kantona što znači da nemaju sve slijepe i slabovidne osobe jednaka prava budući da odredbe nisu ujednačene, odnosno nisu iste u svakom kantonu. I upravo nejednaka prava osoba u Federaciji BiH na pomagala negativno utječe na njihovu kvalitetu života.
Zbog toga su Udruženje građana oštećenog vida Tuzla, Udruženje slijepih građana Gračanica, Udruženje slijepih građana USK te Udruga slijepih osoba HNK pokrenule kampanju „S većom dostupnošću pomagala do povećanja nivoa samostalnosti slijepih osoba“. Spomenuta se udruženja, ustvari, zalažu za uspostavu jednakih prava na pomagala za slijepe i slabovidne osobe. Navode da je potrebno uvrstiti prioritetna pomagala za slijepe i slabovidne osobe na kantonalne liste ortopedskih pomagala, ali i da je nužno da ta prioritetna pomagala uvijek budu na listama ortopedskih pomagala. Iz udruženja navode da ta pomagala nisu luksuz već osnovni alat za svakodnevni život. Koja bi to pomagala trebala biti na listama, iz udruženja konkretno navode: bijeli štap, govorni ručni sat, Brajev ručni sat, zaštitne naočale, očne proteze, kontaktna leća za osobe koje zbog visokedioptrije ne mogu nositi naočale, toplomjer, govorni aparat za mjerenje tlaka, govorni aparat za mjerenje šećera, čitač ekrana za desktop/laptop, Brajeva mašina Perkins, te elektronička bilježnica.
Također, dodatan problem predstvalja i razlika u dostupnosti u cijeloj državi, kao i visoke cijene. Većina se pomagala uopće ne proizvodi niti prodaje u Bosni i Hercegovini pa su slijepe i slabovidne osobe primorane snaliziti se kako tko zna i umije. Značajan dio pomagala naručuju iz inozemstva, ali i tu nastaje novi problem zato što nisu ujednačena pravila za refundaciju sredstava, dok u mnogim slučajevima zavodi zdravstvenog osiguranja niti ne priznaju inozemne račune za potrebna pomagala. Iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla, stoga su poručili: “Kao i u drugim oblastima, prava je puno više na papiru nego u praksi od čega slijepe osobe nemaju nikakve koristi. Slijepe osobe koriste pomagala u obrazovanju, na radnom mjestu i u svakodnevnom životu. Ona ih čine manje ovisnim o članovima porodice i prijateljima. Pored jednakog prava na pomagala, želimo da ukažemo na potrebu za pojednostavljivanje procedura za ostvarivanje tog prava i na tehničku stranu gdje kupiti pomagala“.
Iz navedenih udruženja ističu kako je potrebno sistemski riješiti problem pristupa pomagalima i da sve slijepe i slabovidne osobe trebaju imati jednaka prava. „Posebno napominjemo koliko je važno da se ova prioritetna pomagala uvijek nalaze na Listi ortopedskih pomagala s obzirom da su ista osnov za svakodnevno funkcionisanje slijepih i slabovidnih osoba. Bez dostupnosti osnovnih pomagala, slijepa osoba je isključena, ovisna i ostavljena na milost i nemilost članova porodice i prijatelja, a ljudsko dostojanstvo i inkluzija kojoj naše društvo teži nemaju cijenu“, naglasili su iz Udruženja građana oštećenog vida Tuzla.
Postoje naznake da će ovo pitanje biti uskoro riješeno, barem u Tuzli. Naime, nedavno je ministrica zdravstva TK Sušanka Bećirović na održanom sastanku sa predstavnicima Udruženja građana oštećenog vida Tuzla, istaknula kako su Ministarstvo zdravstva i Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona svjesni potreba, ali i problema s kojima se susreću slijepe i slabovidne osobe te da će napraviti sve kako bi im poboljšali kvalitetu živata. Slijepim i slabovidnim osobama, pomagala su od prijeke važnosti u obrazovanju, na radnom mjestu, ali i svakodnevnom životu jer im pomagala smanjuju ovisnost od članova obitelji i prijatelja. Na kvalitetu njihova života utječu i trenutačno komplicirane procedure koje slijepe i slabovidne osobe odvraćaju od podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na pomagala.
Ukoliko nadležne institucije u Tuzlanskom kantonu uistinu prepoznaju značaj inicijative za koju se zalažu slijepe i slabovidne osobe, za nadati je se da će istim putem krenuti i drugi u BiH. Osim olakšica koje bi slijepe i slabovidne osobe dobile kada su u pitanju pomagala, trebalo bi poraditi i na olakšavanju zakonske procedure prilikom zapošljavanja kako osobe poput Martine s početka naše priče ne bi bile izuzetak, već pravilo.
(I.V., Odgovorno)
