“Naravno da se kao osoba, kao ljudsko biće, kao žena osjećam potpuno poraženom i izdatom nakon sramne presude Nedimu Avdiću od samo godinu dana za seksualno zlostavljanje djevojčica, štićenica Prihvatilišta za djecu koje egzistira pri Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Mi, društvo, je trebalo da ih štitimo. To su djevojčice koje su se u određenom životnom trenutku našle u takvoj situaciji da im je potrebno Prihvatilište. Ne ulazeći u razloge, nije niti u redu da o tome sudimo, bilo da nemaju nikog svog na ovom svijetu ili nemaju roditelje koji bi im omogućili dom i pružili ljubav ili imaju nekoga, ali ne mogu skrbiti o njima, šta god da je u pitanju, ta djeca, te djevojčice imaju pravo da budu zaštićene. Da se osjećaju sigurno, da rastu i razvijaju se znajući i bivajući sigurne da se mi kao društvo brinemo o njima. Ovo nije i ne smije biti samo proces silovateljima. Da, oni, svi do jednog su silovatelji, izopačeni silovatelji koji su znali šta rade”, izjavila je u svom saopštenju o ovom slučaju aktivistkinja iz Tuzle Sabina Mujezinović.
Prošle godine u Tuzlanskom se kantonu desio zločin koji je šokirao čitavu BiH – iskorištavanje maloljetnica u svrhu prostitucije od strane pripadnika policije. Radi se o djevojčicama koje su bile smještene u socijalnim ustanovama na području Tuzle kao i prihvatilištu Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Kantonalno tužilaštvo je saopštilo da radi sve da se obračuna sa ovakvim pojavama, a maloljetnice su, kako su naveli, na sigurnom. No, upravo je jedna odluka Tužilaštva – sklapanje sporazuma sa jednim od okrivljenih – i njeno prihvatanje od strane suda, izazvala zgražavanje javnosti i pozive na proteste, od strane građanskih udruženja.
Optužnica, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo trgovina ljudima, a vezano za iskorištavanje dvije djevojčice rođene 2009. godine u svrhu prostitucije ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, je, podsjećamo, podignuta protiv osoba koje su u vrijeme činjenja krivičnih djela bili službenici Uprave policije MUP-a TK Besima Kopića (51), Miralema Halilovića (46), Jasmina Modrića (30) i Dževada Požegića (55), te protiv Šemsudina Kadrića (39), Zijada Jagodića (61), Sulejmana Šehića (67) i Nedima Avdića (41).
Prva presuda u ovom slučaju donesena je 29. oktobra 2026. godine, nakon što su Avdić i njegov branilac sklopili, za javnost sporni, sporazum o priznanju krivnje sa Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona, pa je postupak protiv Avdića razdvojen od postupka koji se pred istim sudom vodi protiv preostalih 11 optuženih, a koji se dalje nastavlja.
Zahvaljujući pomenutom sporazumu Avdić je osuđen na svega godinu dana zatvora, ukinut mu je pritvor i nakon izricanja nepravosnažne presude pušten je na slobodu, što je izazvalo nezadovoljstvo javnosti, a posebno organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom prava žena i djece. Među njima je i Neformalna lobi grupa žena Gračanica, koja je pozvala organizacije civilnog društva iz cijele BiH da Kantonalnom sudu u Tuzli upute javnu protestnu notu.
Dopis je dostavljen predsjedniku Kantonalnog suda u Tuzli, Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (VSTV) BiH te glavnom kantonalnom tužiocu Tuzlanskog kantona. Od njih se zahtijeva da preispitaju postupanje u ovom predmetu, javnosti obrazlože izrečenu kaznu i pokažu veću odgovornost u slučajevima seksualnog iskorištavanja djece.
“Ne ulazeći u meritum sudskog odlučivanja, kakav to sporazum može da pokrije (ne)djelo takvih ljudi? Ovo je nezapamćenja apsurdnost u našem sistemu da se na isti dan donosi odluka, a paralelno predstavnici pravosudinih institucija i suda imaju određene edukacije s aspekta zaštite žena i djevojčica koje su pretrpile nasilje. Onda se zaista čovjek pita kome više vjerovati, kako vratiti vjeru u institucije koje donose ovakve odluke?”, izjavila je predstavnica neformalne lobi grupe žena Gračanica Larisa Šuša.
“Naravno da se kao osoba, kao ljudsko biće, kao žena osjećam potpuno poraženom i izdatom nakon sramne presude Nedimu Avdiću od samo godinu dana za seksualno zlostavljanje djevojčica, štićenica Prihvatilišta za djecu koje egzistira pri Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Mi, društvo, je trebalo da ih štitimo. To su djevojčice koje su se u određenom životnom trenutku našle u takvoj situaciji da im je potrebno Prihvatilište. Ne ulazeći u razloge, nije niti u redu da o tome sudimo, bilo da nemaju nikog svog na ovom svijetu ili nemaju roditelje koji bi im omogućili dom i pružili ljubav ili imaju nekoga, ali ne mogu skrbiti o njima, šta god da je u pitanju, ta djeca, te djevojčice imaju pravo da budu zaštićene. Da se osjećaju sigurno, da rastu i razvijaju se znajući i bivajući sigurne da se mi kao društvo brinemo o njima. Ovo nije i ne smije biti samo proces silovateljima. Da, oni, svi do jednog su silovatelji, izopačeni silovatelji koji su znali šta rade”, izjavila je u svom saopštenju po ovom problem aktivistkinja iz Tuzle Sabina Mujezinović.
“Zašto smo sebi dozvolili toliku bešćutnost i licemjerje pa nas uopće nije briga kako to funkcionira ustanova poput Doma za djecu bez roditeljskog staranja? Kako smo mogli dozvoliti da kompletno rukovodstvo te ustanove skupa sa odgovornim iz resornih ministarstava, ostanu neprocesuirani u ovom procesu? Jer nije i neće biti da rukovodstvo Doma nije znalo šta se događa sa njihovim stanovnicama/štićenicama. Znali su, i te kako su znali šta se događa! Bili su dio toga i oni, sve do jednoga kao i referenti i resorni ministar i referenti i ministri iz ostalih ministarstava koja su odgovorna za rad ove institucije. Tu je i Centar za socijalnu skrb. Niti ta institucija nema amnestiju. Tu je i uprava Grada sa nadležnom službom/službama. Životi i sudbina tih djevojčica su bili u potpunosti prepušteni svim pobrojanim. I baš zato što nisu imale, što nemaju roditelje koji bi im pružili ljubav, krov nad glavom, sigurnost, zaštitu i sve ono što roditelji pružaju djeci, odgovornost svakog od pobrojanih je još veća i značajnija. Među odgovornim su gotovo svi roditelji. Kakvi su to ljudi? Znali su šta se događa i dođu kući “s posla umorni”, pogledaju svoju dječicu, među njima ima i onih koji imaju kćerke koje su vršnjakinje sa štićenicima i potpuno im je u redu to što se njima dešavalo“, navodi Mujezinović.
Iz neformalne lobi grupe žena Gračanica navode da čekaju odgovore od nadležnih, te da će u narednom periodu navedenu problematiku itekako aktuelizirati, s konkretnim prijedlozima.
“Djeca nisu roba. Zaštita djece nije stvar dobre volje institucija, nego njihova zakonska i moralna obaveza”, navedeno je u protestnoj noti od 30.10.
(J.M., Odgovorno)
