U izvještaju se ističe da posebno zabrinjava kontinuitet političkih i institucionalnih odluka koje direktno ili indirektno doprinose marginalizaciji LGBTI osoba. S druge strane, pozitivni pomaci su najčešće rezultat dugotrajnog rada organizacija civilnog društva i pojedinačnih institucionalnih inicijativa, a ne sistemskog pristupa.
U ediciji Ljudska prava Sarajevskog otvorenog centra, ovih je dana objavljen tzv “Rozi izvještaj 2026.”, godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.
Ova publikacija daje pregled stanja ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini u 2025. godini, ukazujući na veliki jaz između formalno zagarantovanih prava i njihove stvarne primjene u praksi.
Iako postoje određeni pravni i institucionalni pomaci i pravni i strateški okvir formalno prepoznaje zabranu diskriminacije i postavlja temelje za unapređenje ravnopravnosti, njegova implementacija ostaje fragmentirana, spora i često nedosljedna. A diskriminacija, nasilje, govor mržnje i institucionalna neefikasnost i dalje značajno utiču na svakodnevni život LGBTI osoba.
U izvještaju se ističe da posebno zabrinjava kontinuitet političkih i institucionalnih odluka koje direktno ili indirektno doprinose marginalizaciji LGBTI osoba. Primjeri poput izmjena Krivičnog zakona FBiH kojima je sužen obim zaštite, blokiranja javnih politika zbog spominjanja LGBTI tema te izostanka adekvatnog odgovora institucija na nasilje i govor mržnje ukazuju na postojanje snažnih otpora unutar sistema.
S druge strane, određeni pozitivni pomaci potvrđuju da su promjene ipak moguće. Pravomoćne sudske presude koje prepoznaju diskriminaciju, formiranje radne grupe za izradu zakona o istospolnim partnerstvima te razvoj pojedinih servisa podrške, uključujući sigurnu kuću za LGBTI osobe predstavljaju važne, ali još uvijek izolovane korake naprijed – navode autori izvještaja. Upozoravajući pritom da su ovi pozitivni pomaci najčešće rezultat dugotrajnog rada organizacija civilnog društva i pojedinačnih institucionalnih inicijativa, a ne sistemskog pristupa.
Jaz između formalno zagarantovanih prava i njihove stvarne dostupnosti se manifestuje kroz neefikasno pravosuđe, nedostatak pouzdanih podataka, nizak nivo institucionalne odgovornosti i posebno kroz duboko nepovjerenje LGBTI osoba prema institucijama.
Visok procenat neprijavljivanja diskriminacije i nasilja jasno ukazuje da se postojeći mehanizmi zaštite ne percipiraju kao sigurni, dostupni ili djelotvorni.
Dodatno, lokalni konteksti pokazuju značajne teritorijalne nejednakosti. Dok u pojedinim sredinama postoje određeni oblici podrške i vidljivosti, u drugim dijelovima zemlje LGBTI osobe ostaju gotovo potpuno nevidljive i bez pristupa osnovnim servisima. Ovakva neujednačenost dodatno produbljuje društvenu izolaciju i utiče na odluke o migraciji, čime se dugoročno slabi potencijal za razvoj lokalnih zajednica i inicijativa.
“U tom kontekstu, posebno je važno pitanje javnih politika i strateškog djelovanja. Istek važenja Akcionog plana za unapređenje ljudskih prava LGBTI osoba dodatno naglašava potrebu za hitnim i koordiniranim institucionalnim odgovorom. Produženje postojećeg plana kao privremena mjera, uz istovremeno pokretanje procesa izrade novog, sveobuhvatnog i provodivog dokumenta, predstavlja minimum neophodnog djelovanja kako bi se izbjegao potpuni zastoj u ovoj oblasti.”, upozorava se u izvještaju Sarajevskog otvorenog centra. I dodaje:
Ključni izazov u narednom periodu neće biti samo donošenje novih zakona i politika, već njihova dosljedna i efikasna primjena, uz aktivno uključivanje LGBTI zajednice u procese donošenja odluka.
(T.H., Odgovorno)
