“Primjeri iz dosadašnje prakse pokazuju da odnos prema ženama u javnom prostoru često zavisi od političkog konteksta i pripadnosti. Slučajevi poput situacije u kojoj se našla Amela Midžić Bećirspahić otvorili su pitanje koliko su žene zaista zaštićene i podržane kada se nađu u konfliktu s političkom većinom ili izvan dominantne strukture moći. Podsjećamo na šutnju članica Gradskog vijeća Bihać.”
Kontinuitet i količina obmana, laži i razočarenja, neprihvatljivog, ignorantskog, nehumanog, nemoralnog ponašanja i licemjerstva – da o zloupotrebama položaja, korupciji, krađi javnih sredstava i prirodnih bogatstava, ne govorimo – odavno je doveo do gubitka elementarnog povjerenja građana u političare. Povjerenja bez koga je i sam razgovor, na bilo koju temu, besmislen.
Pa je tako i predosmomartovski “poziv na druženje i razgovor” vijećnica Gradskog vijeća Bihać – koje su, relativno nedavno, blago rečeno, propustile priliku pokazati žensku solidarnost, humanost i brigu koju bi kao izabrane predstavnice građanki i građana trebale imati prema svojim sugrađankama u nevolji, ćuteći i nereagujući svih 34 dana štrajka glađu žrtve porodičnog i institucionalnog nasilja u svom gradu – doživljen kao neuvjerljivo glumatanje.
“Iako svaka inicijativa koja govori o većem učešću žena u javnom životu može djelovati pozitivno, ključno je postaviti pitanje, da li je riječ o stvarnoj posvećenosti ili o simboličnom političkom potezu?”, prokomentarisali su ovaj poziv iz udruženja “Glas žene” Bihać.
Naglasivši da “događaj “Jedan dan vijećnica” može imati dobru namjeru, ali bez sistemskih mjera i budžetske podrške ostaje na nivou jednodnevne aktivnosti.”
I podsjetivši da kroz Gender akcioni plan Bihać do sada nisu izdvojena konkretna sredstva koja bi strateški i trajno unaprijedila veće učešće žena u lokalnoj vlasti. Niti se vide posebni programi osnaživanja, edukacije, mentorske inicijative ili budžetske linije koje bi osigurale kontinuitet.
“Primjeri iz dosadašnje prakse pokazuju da odnos prema ženama u javnom prostoru često zavisi od političkog konteksta i pripadnosti. Slučajevi poput situacije u kojoj se našla Amela Midžić Bećirspahić otvorili su pitanje koliko su žene zaista zaštićene i podržane kada se nađu u konfliktu s političkom većinom ili izvan dominantne strukture moći. Podsjećamo na šutnju članica GV Bihać.”, upozoravaju iz ovog udruženja, koje je bilo jedini oslonac nesretnoj žrtvi, i koje je, kao i žrtva, trebalo svaku pomoć, pa i samo riječ podrške i gest razumijevanja. Ali ga od lokalne vlasti, uključujući i vijećnice Gradskog vijeća, nisu dobile.
“Žene nisu simbol za jedan dan, niti promotivni element političkih kampanja.”, naglašavaju iz “Glasa žene”.
I nije pomenuti slučaj jedina zamjerka koju imaju na rad vlasti i institucija pod njenom kontrolom.
Iz ovog udruženja podsjećaju da njihova inicijativa za imenovanje pet ulica po ženama u Bihaću, stoji već godinama u ladicama Gradske uprave Bihać, bez konkretne reakcije. Pritom se radi o krajnje skromnom zahtjevu, s obzirom da, prema istraživanjima iz 2023., Bihać ima oko 600 ulica i samo njih 11 nazvano je po ženama.
Najznačajnije je, ipak, da “ukoliko postoji iskrena namjera da se unaprijedi položaj žena, to mora biti vidljivo kroz budžet, strategije, transparentne kriterije i dosljednu institucionalnu zaštitu tokom cijele godine, a ne samo povodom 8. marta.”, ističu iz “Glasa žene”.
Ukazujući na činjenicu da je vizuelni fokus na cvijeću i dekoru, dok konkretne mjere i politike ostaju u drugom planu, iz “Glasa žene”, naglašavaju da:
“Žene ne trebaju simboliku i estetiku, već sistemsku podršku i ravnopravan prostor u odlučivanju.”
I međusobnu solidarnost, u borbi protiv nasilja i mizoginije patrijarhata i za funkcionisanje pravne države, kako nasilnici ne bi bili zaštićeni nego stigmatizirani i sankcionisani, dodali bi smo.
(N.N., Odgovorno)
