„Neznanje i nedostatak kapaciteta zvaničnika u pružanju informacija, dugotrajni sudski i upravni postupci, informacije koje nisu dostupne javnosti iako se odnose na projekte od javnog interesa, samo su neke od prepreka koje se ponavljaju iz godine u godinu. Samo bliska saradnja između civilnog društva i vlasti može promijeniti situaciju“, poručio je Ratko Pilipović, pravni savjetnik banjalučkog Centra za životnu sredinu.
U Palati nacija u Ženevi je, od 17. do 19. novembra 2025., održana 8. sjednica Sastanka strana, glavnog tijela nadležnog za provođenje Konvencije o pristupu informacijama, učešću javnosti u donošenju odluka i pristupu pravdi u pitanjima okoliša (Arhuska konvencija), na kojoj se diskutovalo o dostignućima i izazovima u efikasnom angažovanju javnosti u promovisanju ekološke demokratije, digitalne transformacije, cirkularne ekonomije i održivog razvoja.
Arhuska konvencija, koja je na snazi od 2001. godine, predstavlja kamen temeljac ekološke demokratije za Evropu, EU i postsovjetske države, a nedavno joj se pridružila i Gvineja Bisao kao prva afrička zemlja potpisnica.
Nevladine organizacije upozoravaju da trenutni ciklus izvještavanja jasno pokazuje sve veći jaz između obaveza država i realnosti. Vlade širom Evrope, Južnog Kavkaza i Centralne Azije ne pokazuju spremnost da poštuju Arhusku konvenciju koja bi trebalo da garantuje pristup informacijama, te učešće javnosti u donošenju odluka i ekološku pravdu.
„Izvještaji u sjeni koje su pripremile organizacije civilnog društva uoči ovogodišnjeg sastanka pokazuju da nacionalno zakonodavstvo često garantuje prava na životnu sredinu samo formalno, dok pristup informacijama, smisleno učešće javnosti u procesu donošenju odluka i mogućnost osporavanja štetnih projekata ostaju ograničeni u praksi. Nevladine organizacije naglašavaju da rade direktno sa zajednicama i stoga vide probleme koje zvanični izvještaji često previđaju.“, navodi se u saopštenju Aarhus centra u BiH, jednog od preko 60 Aarhus centara organizovanih u državama potpisnicama Konvencije.
U prošlosti su se uglavnom postsovjetske i zemlje Zapadnog Balkana borile sa slabim institucijama, korupcijom i lošim sprovođenjem zakona. Danas se zabrinjavajući trendovi pojavljuju i u Velikoj Britaniji i državama članicama EU, gde vlasti namjerno smanjuju transparentnost i ograničavaju učešće javnosti.
Najozbiljniji pad je zabilježen u Gruziji, koja je usvojila zakon o „stranim agentima“ i praktično eliminisala nezavisne organizacije iz civilnog društva, prateći tako raniju putanju Belorusije. Češka postepeno skraćuje rokove i sužava obim postupaka u kojima javnost može da učestvuje. Mađarska nije objavila nijedan izvještaj koji bi omogućio procjenu napretka. U Ujedinjenom Kraljevstvu, javnost je isključena iz konsultacija o zakonima o zaštiti životne sredine nakon Bregzita, dok nove mjere ograničavaju prava na proteste i pristup pravdi.
S druge strane, uprkos negativnim političkim i ekonomskim uticajima, Bosna i Hercegovina je postigla izvjestan napredak u ekološkoj demokratiji. Međutim, nedostaje puna implementacija Arhuske konvencije u praksi.
„Neznanje i nedostatak kapaciteta zvaničnika u pružanju informacija, dugotrajni sudski i upravni postupci, informacije koje nisu dostupne javnosti iako se odnose na projekte od javnog interesa, samo su neke od prepreka koje se ponavljaju iz godine u godinu. Samo bliska saradnja između civilnog društva i vlasti može promijeniti situaciju“, poručio je Ratko Pilipović, pravni savjetnik banjalučkog Centra za životnu sredinu.
Kao i u BiH, i u mnogim drugim državama, potpisnicama Konvencije, problem nije nedostatak zakona, već njegova praktična primjena i provođenje. Mnoge države uvode nove zakone ili mijenjaju postojeće, navodno u ime transparentnosti, ali javnost se i dalje bori da dobije informacije, smisleno učestvuje u procesu odlučivanja ili traži pravdu.
Zanimljivo je da od 48 potpisnica Konvencije, čak deset država nije podnijelo svoje izvještaje o provođenju za period 2021–2024: Azerbejdžan, Francuska, Gvineja Bisao, Mađarska, Letonija, Malta, Holandija, Srbija, Slovačka i Španija. Dakle, i neke koje na takvom spisku ne bi očekivali.
Pored problema unutar određenih država, civilno društvo takođe upozorava na nedovoljno učešće javnosti na globalnom nivou. Tekući pregovori o novoj Konvenciji o plastici navode se kao najgori primjer: naučnici, nevladine organizacije i predstavnici autohtonog stanovništva sistematski se isključuju iz razgovora iza zatvorenih vrata, dok lobiji petrohemijske i industrije plastike uživaju privilegovan pristup i brojčano nadmašuju državne delegacije.
Organizacije civilnog društva pozivaju na jasniji i odgovorniji sistem izvještavanja. Preporučuju, između ostalog, pružanje jačih smjernica nacionalnim ministarstvima zaštite životne sredine kako bi se osigurala transparentnost, značajno učešće civilnog društva u donošenju odluka i dosljedno prikupljanje podataka. Ključno je da naglašavaju da izvještavanje ne bi trebalo da se zaustavi samo na podnošenju izvještaja, već da mora biti praćeno dijalogom, povratnim informacijama i konkretnim korektivnim mjerama gdje god postoje praznine u sprovođenju
Pored svih problema u implementaciji, značaj Aarhuske konvencije je neupitan.
„Iako je regionalnog obima, značaj Aarhuške konvencije je globalan. To je daleko najimpresivnija razrada principa 10 Deklaracije iz Rija, koja naglašava potrebu za učešćem građana u pitanjima zaštite okoliša i za pristup informacijama o okolišu koje posjeduju javne vlasti. Kao takva, to je najambiciozniji poduhvat u oblasti ekološke demokratije do sada preduzet pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija.“, izjavio je svojevremeno tadašnji Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Annan.
(Odgovorno)
