“Spisateljica i scenaristkinja Anja Mijović 25 godina nakon demonstracija protiv režima Slobodana Miloševića, ponovo je na ulici sa pištaljkom u ruci. Kao studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu priključila se studentskim protestima 1996. i, uprkos pritiscima kroz koje je prolazila, ostala je dosledna protestima sve do pada Miloševićevog režima 2000. Sada učestvuje na antivladinim protestima koje predvode studenti, a na kojima doživljava, kako ističe, niz bolnih podsećanja na devedesete.” – navodi se u prilogu Radia Slobodna Evropa, koji prenosimo u nastavku.
No, učesnici protesta u Srbiji, onih od prije 25. godina i ovih sadašnjih, bar mogu biti ponosni na te proteste i svoje učešće u njima. I umjesto da budu rezignirani što je Zlo preživjelo ondašnje proteste i to shvate kao svoj poraz, treba da budu sretni što je društvo unutar sebe našlo snagu za nove proteste i novi obračun sa nedemokratskom, autokratskom, korumpiranom, zločinačkom vlašću. Tu snagu, za proteste – iako razloga za njih možda imamo još i više nego susjedi – mi u BiH ne nalazimo. Između ostalog jer ne nalazimo put za izlazak iz torova u kojim nas naši vlastodršci drže. I jer nas naši vlastodršci još uvijek uspijevaju uvjeriti da smo jedni drugima – a ne oni svima nama – najveći neprijatelji.
Dvadeset pet godina kasnije u Srbiji ponovo masovno protestuju protiv vlasti. Dvasedet i pet godina kasnije mi u BiH i dalje trpimo da nas se pravi budalama, pljačka i truje govorom mržnje, ponavljajući “Jest lopov, al je naš”. (Odgovorno)
(Sonja Gočanin, Radio Slobodna Evropa, 04.10.2025. / Uvod: Odgovorno)
