Iz Udruženja “Djeca svjetlosti” su rekli da je zabrinjavajuće to što entitetsko ministarstvo već duže vrijeme izbjegava da se uopšte pozabavi pitanjem sistemske podrške roditeljima njegovateljima. Vlast ima tendenciju da formalne izmjene zakona posmatra kao čin dobre volje, a ne kao institucionalnu obavezu prema najranjivijima.
U Bijeljini je nedavno održana javna tribina pod nazivom „Unapređenje položaja djece sa smetnjama u razvoju i njihovih roditelja“, u organizaciji udruženja za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“ i „Drugačiji svijet“. Ovo je četvrta po redu javna tribina o pravima djece sa smetnjama u razvoju i, prema riječima učesnika, možda i jedini prostor gdje roditelji mogu glasno izgovoriti ono što institucije uporno ignorišu: da ih je sistem napustio.
Iz Udruženja “Djeca svjetlosti” su rekli da je zabrinjavajuće to što entitetsko ministarstvo već duže vrijeme izbjegava da se uopšte pozabavi pitanjem sistemske podrške roditeljima njegovateljima.
“Predstavnici Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite su ostali dosljedni svojim dosadašnjim izjavama javnosti vezano za status roditelja-njegovatelja, a to je da ne namjeravaju da mijenjaju regulativu jer smatraju da je trenutno zakonsko rješenje potpuno zadovoljavajuće. A roditelji-njegovatelji su jako obeshrabreni, potreseni odsustvom podrške od strane društva i vlasti kad je riječ o zadovoljavanju potreba njihove djece sa najtežim oblicima invaliditeta.”
Ovaj slučaj još jednom pokazuje kako vlast ima tendenciju da formalne izmjene zakona posmatra kao čin dobre volje, a ne kao institucionalnu obavezu prema najranjivijima.
„Ja sam majka djeteta koji ima skoro 40 godina i nemam pravo na ulogu roditelja-njegovatelja, što je mnogo bezobrazno. Imala bih želju da vidim tu osobu koja je napravila taj zakon i da ga pitam je li on procijenio da naša djeca ne smiju živjeti više od 30 godina? Šta on dobija kad je namirio 30 godina? Sve je teže kako je dijete starije. Umjesto da nam više pomognu, oni nama odmažu“, rekla je Ika Stevanović, majka djeteta sa posebnim potrebama, uz podršku prisutnih.
„Zakon treba promijeniti skroz. Jer djeca sa posebnim potrebama su skroz zapostavljena, niko se ne bavi njima, oni ne trebaju nikome, samo roditeljima. A roditelj kao roditelj, svoje dijete voli, gleda, daje sve od sebe, odriče se svega i svačega da bi svom djetetu dao što treba“, dodala je Stevanović.
Udruženje „Djeca svjetlosti“ i „Drugačiji svijet“ su dio šire inicijative koja zagovara sistemsku podršku roditeljima djece sa smetnjama u razvoju. Nakon višegodišnjeg ignorisanja problema, odlučili su uputiti inicijativu Ustavnom sudu Republike Srpske za ocjenu ustavnosti postojećeg zakonskog okvira.
“Poslali smo inicijativu ka Ustavnom sudu Republike Srpske, koja traži da se utvrdi da je ograničenje u Zakonu oko primanja naknade samo do 30. godine života djeteta, neustavna i da stoga treba biti izbačena iz Zakona o dječjoj zaštiti. Apsolutno smo uvjereni da će Ustavni sud Republike Srpske biti saglasan s našim obrazloženim stajalištem, a to je da postavljanje starosnog ograničenja u ostvarivanju prava koje pripada građaninu Republike na osnovu nekih njegovih ličnih svojstava, ne može da mu bude oduzeto zato što je doživio određenu životnu dob. Takvo ograničenje je diskriminirajuće i predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, zagarantovanih kako Ustavom RS tako i međunarodnim konvencijama koje su dio zakonodavnog sistema RS.” Rekli su iz Udruženja “Djeca svjetlosti”.
Udruženja aktivno traže političku podršku za izmjenu Zakona o dječjoj zaštiti. U fokusu su sastanci sa poslaničkim klubovima, kako bi se obezbijedila podrška za formalno pokretanje zakonodavne inicijative.
“Molbu za sastanak smo poslali svim poslaničkim klubovima u Narodnoj skupštini, kako bismo dobili što širu podršku. Želimo da podstaknemo narodne poslanike, odnosno, poslaničke klubove da daju prijedlog da se izmjeni Zakon o dječjoj zaštiti. Reakcije nakon prvog sastanka su pozitivne i podržavajuće u smislu naših namjera za izmjenu člana 36a Zakona o dječjoj zaštiti,“ navode iz Udruženja.
Pored političkog zagovaranja, udruženja planiraju i konkretne korake kako bi osigurali da izmjena zakona bude što temeljnije pripremljena i argumentovana. Zato prikupljaju i relevantne podatke sa terena kako bi pokazali stvarne razmjere problema i finansijski okvir potrebnih izmjena.
“Dok održavamo sastanke sa poslaničkim klubovima, prikupljat ćemo podatke od svih centara za socijalni rad/poslovnica fonda dječje zaštite koji je broj roditelja njegovatelja kojima je odobreno a kojima je odbijeno pravo na naknadu. Cilj nam je da prilikom pripreme zakonodavnog prijedloga, u obrazloženju koje je neophodni dio tog prijedloga za izmjenu zakona, ukažemo o kom novčanom iznosu tu govorimo, tj. koji će to biti trošak za budžet Republike, odnosno, koliko je to zanemariv iznos kad se uzme u obzir koji se iznosi daju za neke druge stavke,” dodaju iz Udruženja.
Roditelji i aktivisti neće odustati. Ali pitanje ostaje: koliko još puta treba da ispričaju iste priče, koliko još života mora proći kroz tišinu sistema, da bi neko priznao – da su ih napustili?
(S.Ž., Odgovorno)
