Sistem je, dakle, potpuno truo. I svako od nas može biti žrtva. No, žene i manjinske grupe, posebno. Tim je, međutim, teže shvatljiv izostanak masovne podrške Ameli. I kao konkretnoj osobi i kao simbolu žene koja je žrtva porodičnog i institucionalnog nasilja, odnosno patrijarhata, ali je odbila ćutati i skrivati se, nego je odlučila da se bori (i to, vrlo svjesno, ne samo za sebe, nego za sve žene). Što možda i jeste ono što joj ni patrijarhat, ni dio žena, koje za to nemaju hrabrosti, ne mogu oprostiti.
Kao i politički skandali, tako su i tragedije u ovoj zemlji postale gotovo svakodnevne (nekad samo manje, a nekad više javno vidljive), redajući se kao na industrijskoj traci i svjedočeći o urušenosti sistema i nemoći građana, često ostavljenih samim sebi, bez pomoći institucija (ili sa tek fingiranjem te pomoći, dok traje javna zgroženost i medijska pažnja). Zbog hiperprodukcije “stari” slučajevi brzo padaju u zaborav. Pogotovo kad svjedoče o kolektivnoj nečistoj savjesti. I kad je neodgovornost institucija povezana sa nereagovanjem javnosti na tu neodgovornost.
Tri je mjeseca otkako su institucije koje su bile dužne da Bišćanku Amelu Bećirspahić, kao žrtvu porodičnog nasilja, zaštite i pruže joj pomoć, zloupotrebljavajući položaj i kršeći zakon i sudske presude pomogle njenom mužu nasilniku, da odvede od nje njenog četrnaestogodišnjeg sina, pretvarajući i njega u žrtvu. A onda, u nastavku – uprkos sudskoj presudi i odluci socijalne ustanove, da dijete treba da bude s majkom i izrečenih zabrana ocu da se približava i komunicira sa sinom – nisu učinile ništa da dijete vrate majci, nego ga ostavile pod uticajem nasilnog oca. Što je ozbiljno krivično djelo, za ozbiljnu robiju, više aktera u ovoj priči.
Slučaj je to koji je u potpunosti razotkrio nefunkcionisanje sistema i pravne države, zarobljenost institucija i nerad, nesposobnost, nehumanost, patrijarhalno nasilje i mizoginiju u njima, bešćutnost političara i njihovih kadrova po javnim institucijama i činjenicu da je nedavno usvojeni zakon koji bi trebao da ženama žrtvama nasilja pruži bolju zaštitu a strože sankcioniše nasilje nad njima, tek mrtvo slovo na papiru.
Slučaj na kome su pali i Centar za socijalni rad i Policija i Tužilaštvo i lokalna i kantonalna i entitetska vlast. Svi zajedno pokazujući kakav je stvarni položaj žene u ovom društvu i državi. I svako na svoj način učestvujući u institucionalnom nasilju nad žrtvom porodičnog nasilja. Ali i u neselektivnom zastrašivanju žena (ono, da buduće žrtve znaju da ni na kakvu pomoć ne mogu računati).
Podsjetimo…
U brakorazvodnoj parnici, Općinski sud u Bihaću 26.06.2025. donio je presudu kojom se razvodi brak između Amele i njenog muža nasilnika, a njihovo zajedničko dijete povjerava na brigu, staranje i djelimično izdržavanje majci. Te, precizno utvrđuju okolnosti pod kojim otac, u nastavku, može viđati djete.
Dodatno, 12.08.2025. isti sud donosi rješenje kome se nasilniku izriču zaštitne mjere, zbog nasilja prema (bivšoj) supruzi Ameli Bećirspahić – Zaštitna mjera udaljavanja iz stana i zabrane vraćanja u njega, Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja, te, Zabrana komunikacije, uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja.
Na žalost, umjesto konačnog mira i zaštite od institucija – koje svaki put kad njihovo neadekvatno postupanje prouzroči tragediju u ovoj zemlji odbijaju prihvatiti svoju odgovornost, snositi posljedice, te, izmijeniti sistem kako se greške i tragedije ne bi nastavile ponavljati – žrtva porodičnog nasilja postala je žrtva i institucionalnog nasilja. Umjesto da joj pruže zaštitu, naime, institucije su postale saučesnici nasilnika.
Policija, startno, ne radi svoj posao – što srećom, ovaj put, ne završava tragedijom (a podsjećamo, žrtva je na sudu svjedočila da joj je prijećeno i ubistvom) – i ne provodi odmah sudsku odluku, nego nasilnika odstranjuje iz blizine žrtve tek na njen poziv!!! A pritom – i to uz učešće predstavnice Centra za socijalni rad (za koju će se ispostaviti da je porodično povezana sa nasilnikom) – dopuštaju nasilniku da odvede dijete iz porodičnog mu doma, odnosno od majke. 14.08.2025. Što u nastavku proizvodi teške posljedice.
Osim što su zakašnjelu intervenciju, kojoj je smisao trebao biti zaštita žrtve, pretvorili u nezakonito omogućavanje nasilniku da nastavi provođenje nasilja nad njom (odvođenjem djeteta), policija i u nastavku pokazuje “nesnalaženje”, odnosno duboko ukorijenjenu mizoginiju, pa se saslušavanje žrtve, kao svjedoka, 26.08.2025., po svjedočenju organizacije “Glas žene, koja mu je prisustvovala, pretvara u njeno dodatno traumatiziranje i viktimiziranje, odnosno uskraćivanje joj prava na sigurno, dostojanstveno i pažljivo saslušanje. A pritom joj je ograničeno i pravo na osobu od povjerenja, kao jedno od ključnih prava žrtve. Pa je čak i osobi od povjerenja, na saslušanju, prijećeno. (Što je prijavljeno nadležnim.)
27.08.2025. Amela i od JU Centar za socijalni rad dobija rješenje kojim se njeno maloljetno dijete povjerava na brigu, staranje i djelimično izdržavanje njoj kao majci. No, i dalje se ništa ne radi da se donesene presude i rješenja implementiraju, odnosno, dijete vrati majci.
Pritom, umjesto da direktor Centra podnese ostavku, ili bude smijenjen, zbog svih propusta koje su učinjeni u ovom slučaju, on javno, u saopštenju Centra, za nerealizovanje odluka optužuje – dijete i majku??? Kao, odluka o vraćanju djeteta nije mogla biti izvršena jer “to ne želi dijete”. Pritom, ni riječi o tome otkud dijete uopšte kod nasilnika i kako je, bez dužeg nadzora psihijatra uopšte moguće tumačiti riječi traumatiziranog djeteta pod kontrolom nasilnika. I ko će odgovarati ako se djetetu nešto desi.
11.09.2025., suočena sa beznađem, odnosno sa neodgovornošću, neradom i licemjerstvom institucija, nasiljem umjesto pomoći od onih koji bi trebali da provode zakone i štite žrtve, i vlašću koja ignoriše cijeli slučaj, Amela Bećirspahić stupa u štrajk glađu. I spava na trgu preko puta zgrade lokane vlasti, na temperaturama koje se spuštaju i ispod nule.
15.09.2025. dobija odluku Osnovnog suda u Bihaću (donesenu 12.09.) kojim se sada nasilniku zabranjuje približavanje ne samo njoj, nego i maloljetnom im sinu (koga je u prisustvu policije i predstavnika Centra za socijalni rad prije mjesec dana odveo od njegove majke), a zabranjuje mu se i komunikacija, uznemiravanje i uhođenja ga.
Sudska odluka proslijeđena je Centru za socijalni rad, Policiji i Tužilaštvu, na izvršenje. Majka čeka djete. Ali se ništa ne dešava. I ona u večernjim satima odlazi u policijsku stanicu, gdje je informišu da su oni, sa socijalnom radnicom Centra, otišli na adresu i da na njoj nisu zatekli nasilnika – oca djeteta. Na pitanje šta je sa djetetom, odgovoreno joj je da je dijete ostalo u toj kući – sa majkom i bratom nasilnika!!! (Posmatrač sa strane bi pomislio da se radi o nekoj vrsti morbidne “skrivene kamere”. Ili lošem skeču o glupim policajcima. Policijska logika je naime bila da su oni došli da izvrše sudski nalog o razdvajanju oca i djeteta, a da pošto oca nije bilo, nisu mogli da izvrše razdvajanje, pa su se samo vratili u policijsku stanicu.)
Potresena majka (a sve izgleda kao scenarij svjesnog izluđivanja žene – nebrojeno puta viđenog u istoriji patrijarhata) nastavlja štrajk glađu. 34 dana. U kojima institucije, koje su po ko zna koji put iznevjerile žene, pokazuju zastrašujuću nezainteresovanost i bešćutnost.
Posebno sraman je izostanak ženske solidarnosti. Nijedna od 7 vijećnica Gradskog vijeća Bihaća, recimo, za čitavog trajanja ovog slučaja nije uputila riječi podrške žrtvi i osudila institucionalno nasilje koje se nad njom provodi – nego su, naprotiv, neke od njih učestvovale u širenju tračeva o žrtvi i organizaciji koja joj je pomagala. A osim “Glasa žene” koji je čitavo vrijeme bio uz Amelu, te Ženskog pokreta USK, izostala je i zaludno očekivana masovna podrška iz nevladinog sektora BiH, koji je propustio priliku ne samo da pokaže empatiju prema žrtvi, nego i da iskoristi čitav slučaj za snažnu osudu patrijarhalnog sistema, nefunkcionisanja institucija i pravne države i za zahtjev za temeljitom reformom, bez koje su i novodoneseni zakon i sva priča o potrebi borbe protiv nasilja nad ženama i svi “projekti”, seminari i okrugli stolovi, tek “šuplja priča”, malograđansko glumatanje dok u pozadini žene i dalje prebijaju, muče, ubijaju, a da institucije ne pokazuju nikakvu odgovornost za sve što se dešava, nego, naprotiv, često bivaju praktično saučesnici ili traseri zločina.
U slučaj u Bihaću se – kako su stvari, zbog štrajka glađu, koji su odgovorni na lokalnom nivou bešćutno ignorisali, lagano klizile u tragediju – na molbu “Glasa žene”, uključuju zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duška Jurišić, predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Alma Kratina i premijer Unsko sanskog kantona Mustafa Ružnić. Ali, s vrlo čudnom startnom tajnovitošću (kojoj je u korijenu valjda bila svijest o tome da tvrdoglavim, arogantnim, nasilnim malim lokalnim moćnicima zapravo ne mogu ništa) i, u konačnici, bez vidljivog napretka. Izuzimajući činjenicu da Amela Bećirspahić, na njihovu, i molbu “Glasa žene” i brojnih zabrinutih građana, 15.10.2025. prekida štrajk glađu. Prihvativši savjet da i za nastavak borbe i za brigu o djetetu po njegovom povratku, treba imati snage i biti zdrava.
21.10.2025. ponovo izgleda kao da će sve konačno završiti dobro. Ameli je uručena pravosnažna sudska presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, kojom je, kao neosnovana, odbačena žalba njenog bivšeg muža – nasilnika, na četiri mjeseca ranije donesenu presudu Općinskog suda u Bihaću, odnosno potvrđena presuda tog suda o razvodu i povjeravanju djeteta na brigu, staranje i djelimično izdržavanje majci.
No,… čak i najveći pesimisti nisu mogli pretpostaviti da se ni nakon ove presude neće desiti – ništa!
Potpisnik ovih redova je tada napisao:
“Dijete će se sada, nakon pravosnažne presude, vjerovatno vratiti majci. Za pretpostaviti je da nikakvi lični, politički ili koruptivni interesi ili patrijarhalna mizoginija neće moći dalje protiv pravne države, ma koliko ona u BiH bila krhka.”
Ali… što bi rekao Pjesnik iz Utrechta: “Daleko si ti od istine”. Ispostavilo se da je pravna država još krhkija nego što nam to izgleda. (Ako uopšte postoji). A mizogini patrijarhalni nasilnici još drskiji.
Najgore od svega, na kraju, je da slučaj bihaćke heroine Amele Bećirspahić i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi, nije ni blizu najgora stvar koja se ljudima dešava u ovoj državi.
A stravični događaji u nastavku, u Tuzlanskom kantonu, samo su potvrdili stavove o potpunoj katastrofi u kojoj se nalazi sistem socijalne zaštite u ovoj zemlji (i ne samo on, naravno). Odnosno, teške urušenosti sistema brige, sigurnosti i odgovornosti u javnim institucijama. Nedostatak kontrole nad kojima ima duboku političku pozadinu.
Sistem je, dakle, potpuno truo. I svako od nas može biti žrtva. No, žene i manjinske grupe, posebno.
Tim je, međutim, teže shvatljiv izostanak masovne podrške Ameli. I kao konkretnoj osobi i kao simbolu žene koja je žrtva porodičnog i institucionalnog nasilja, odnosno patrijarhata, ali je odbila ćutati i skrivati se, nego je odlučila da se bori (i to, vrlo svjesno, ne samo za sebe, nego za sve žene). Što možda i jeste ono što joj ni patrijarhat, ni dio žena, koje za to nemaju hrabrosti, ne mogu oprostiti.
Na žalost, pozivi na proteste, kao oblik podrške Ameli ali i osude patrijarhalnog nasilja i nefunkcionisanja sistema i pravne države, ostali su tek u domenu “internetskog aktivizma”.
Odgovore na pitanje “Zašto je to tako?” možemo potražiti u psihijatrijskim studijama, ali i svako od nas u sebi, pojedinačno.
(Samir Šestan)
