Neefikasnost, gomilanje dugova u nedogled i na kraju, stečaj.
Tako se može opisati sudbina brojnih javnih preduzeća. Ovaj scenario izbjegao je nekadašnji sarajevski gigant “Zrak”, koji umalo da ostane bez zraka. Radnici su samoiniciajtivno održali proizvodnju i očuvali svoja radna mjesta, bar do kraja ove godine jer je preduzeće u konsolidaciji. Ukupan dug “Zraka” iznosi 16 miliona maraka, od kojeg su 4,5 miliona ali bez kamata, dugovanja prema radnicima.
“I nakon svih problema, nakon toliko neisplaćenih plata, mi smo opet pokrenuli proizvodnju i na taj način ćemo se pokušati oduprijeti neradu Vlade FBIH i drugih ljudi koji bi trebalo da povedu računa o fabrici. Na njihov nerad , mi ćemo odgovoiti našim radom. Nazire se neki tračak nade, neko svjetlo na kraju tunela”, rekao je Emir Kominlija, predsjednik Sindikata JP “Zrak”.
Najaveći gubitaši u Federaciji BIH godinama unazda su “Željeznice FBiH” sa dugom preko 188 miliona maraka, koje u stopu prati “Elektroprivreda BIH”, zatim Rudnik mrkog uglja Zenica, tuzlanska “KREKA” kao i sarajevski “GRAS”. Ni u Republici Srpskoj situacija nije drugačija. Najveći dužnici prema posljednjim podacima APIF-a su “Željeznice Republike Srpke”, a tu su i preduzeća koja posluju u sistemu “Elektroprivrede”. Od 238 javnih preduzeća, njih 188 je predalo završni račun za pretprošlu godinu.
“Od tih 188 njih 119 je iskazalo dobit dok je 69 javnih preduzeća iskazalo gubitak. Ako posmatramo ukupan zbir dobiti, ona je iskazana u vrijednosti od 188 miliona maraka dok je ukupan gubitak ovih 69 javnih preduzeća iznosio 50,3 miliona maraka”, ističe Vladimir Blagojević, rukovodilac službe prodaje u “APIF-u”.
Od politizacije, upravljačke strukture do nesposobnih kadrova. Samo su neki od uzroka, koji su brojna javna preduzeća odveli u ambis. Najveća javna preduzeća koja bi trebalo da ostvaruju najvišu zaradu uprkos upumpavanju novca, ne bilježe poboljšanje poslovanja, ukazuju iz Transparency Internacional BiH.
“Kako direktori tako i upravni nadzorni odbori su pod velikim pritiscima, odnosno, njihovi članovi se imenuju po političkoj liniji, tako da to nisu ljudi koji su nužno najsposobniji da vode javna preduzeća i ne rade za dobrobit javnog preduzeća već za dobrobit partija. Dakle, izvlače novac putem tih preduzeća kako bi finansirali partije i političke kampanje. Preduzeća ne služe svojoj osnovnoj svrsi, ne služe da zarađuju novac već služe za zapošljavanje podobnih kadrova i izvlačenje novca putem javnih nabavki”, upozorava Damjan Ožegović, viši istraživač saradnik za pravne poslove u Transparency Internacional BIH.
Potrebno je znati upravljati firmom, kompanijom ili preduzećem bez obzira da li je javno ili privatno jer upravljanje podrazumijeva da mora dati rezultat, pojašnjava Zoran Pavlović, ekonomski analitičar. I on upozorava na spregu i uticaj politike u vezi sa kadrovima koji vode javna preduzeća.
“To je podjela plijena koja je odomaćena u Bosni i Hercegovini i ne možete očekivati da bilo koje javno preduzeće sa ljudima koji nisu kompetentni, koji nemaju znanja, struku i vještinu a nisu uz sve to ništa htjeli da nauče kako da se firma dobro vodi, ne možete od toga očekivati dobar rezultat”, smatra Pavlović.
Neophodna je depolitizacija javnih preduzeća ali i jasno odvajanje upravljačke strukture od uticaja politike kao i sprječavanje prekomijernog zapošljavanja, upozoravaju iz Transparency Internacional BIH. A postoje i drugi problemi.
“Drugi problem koji postoji je da nema odgovornosti. Ako ste napravili gubitak u firmi, onda treba dobiti otkaz i da dođe neko ko to zna da uradi. Malo je ljudi koji umiju da rade svoj posao, koji su racionalni, štedljivi i koji se na neki način bore za rezultate takve jedne javne firme. Osim ako nije privatna”, istako je Pavlović.
Dok se ne uspostavi sistem odgovornosti pred kojim će svi biti jednaki, upitno je da li će brojna preduzeća stati na svoje noge ili će radnici i dalje pjevati staru poznatu “Ima li nade za nas?”