Bez obzira na brojne podneske i dokaze upućene Ministarstvu da su se stekli zakonski uslovi da odbije ili odbaci zahtjev investitora za izdavanje urbanističke saglasnosti, postupak izdavanja urbanističke saglasnosti je umjesto 30 dana kako nalaže čl. 54 i 60 Zakona o prostornom uređenju HNK trajao skoro četiri godine nakon čega je ministarstvo uprkos nedostacima ipak izdalo osporavanu urbanističku saglasnost uz povrede materijalnog propisa i pravila postupka.
Nakon ponovnog izdavanja okolinske dozvole od strane Federalnog ministarstva okoliša i turizma, aktivisti naselja Kuti kraj Mostara su, u drugoj polovini 2024. godine, pokrenuli upravni spor koji još uvijek nije riješen. U međuvremenu Ministarstvo ih je informiralo da su se obratili Kantonalnom sudu u Sarajevu sa zahtjevom da se ovaj upravni spor rješava kao prioritetan što je sud u aprilu ove godine i prihvatio. Pored ovog upravnog spora, po istom pitanju je troje mještana naselja Kuti (a koji su u isto vrijeme i članovi neformalne grupe i Udruženja građana Kuti) prije godinu dana pokrenulo upravni spor koji također još uvijek nije riješen.
O tome koliko su pravosudne institucije spore govori u prilog i rješavanje upravnog spora protiv prethodne vodne saglasnosti. Naime, Kantonalni sud Mostar je u aprilu ove godine aktiviste obavijestio da je zatražio od druge strane mišljenje na tužbu koju su pokrenuli u junu prošle godine, te da je druga strana izjavila da je tužba neosnovana i da je nadležni organ ispravno postupio izdavši prethodnu vodnu saglasnost. Znači, od zaprimanja tužbe trebao je proći deset mjeseci da sud napravi prvi korak i zatraži očitovanje od tuženog, te da o njegovu sadržaju obavijesti tužitelja.
I dok sudske institucije rješavaju ove sporove investitor je na sve moguće načine, preko svojih opunomoćenika, pokušavao preko privatne imovine pristupiti lokaciji kamenoloma koristeći se „alternativnim“ putem koji se nije koristio više desetljeća, obrastao je makijom i i većim dijelom devastiran. Aktivisti, od kojih su najglasniji upravo vlasnici susjednih parcela koje u svojim namjerama investitor pokušava uzurpirati, ne dozvoljavaju korištenje njihove imovine i pri svakom novom pokušaju izražavaju svoje nezadovoljstvo. U posljednje vrijeme se spominje i eksproprijacija zemljišta iako istu nije moguće izvršiti bez utvrđenog javnog interesa a kamenolom to nije i ne može biti jer se ne radi o javnom interesu već privatnom.
Međutim, investitor ne odustaje od svojih namjera te pod prijetnjom primjene sile protiv mještana, uspijeva u namjeri da se pristupni put ipak prokrči i djelomično oslobodi pristup kamenolomu. Tome su prethodili sastanci opunomoćenika investitora i inspektorice gradske uprave, nakon čega je inspektorica koja je pri prvom izlasku zatvorila pristupni put, preko noći promijenila mišljenje i početkom 2025. godine izdala investitoru dozvolu za njegovo korištenje.
Građani su uputili žalbu na to rješenje Službe za inspekcijske postupke Grada Mostara, međutim početkom juna su od strane Ministarstva prometa i veza HNK zaprimili odluku po žalbi kojom je ista odbijena.
U isto vrijeme Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK izdaje urbanističku saglasnost za kamenolom na koju aktivisti u zakonskom roku također ulažu žalbu u kojoj navode kako u postupku izdavanja nisu pribavljene sve propisane saglasnosti ističući posebno dokaze o izvršenom deminiranju, nalaz o geotehničkom ispitivanju tla za kamenolom a nisu utvrđeni ni uslovi zaštite okoline već se ministarstvo pozvalo na okolinsku dozvolu oglušujući se na činjenicu da ista još nije pravosnažna jer se protiv nje vodi upravni spor.
Od svega navedenog posebno je interesantno kako se ministarstvo površno odnosilo prema činjenici da je lokacija Zukulja na kojoj se nalazi kamenolom utvrđena kao površina rizična od postojanja mina čime je ista potvrđena kao opasna površina. Čak u dokumentu izdatom od strane Uprave za civilnu zaštitu i vatrogastvo HNK iz marta 2022.g. kojim se dostavlja informacija o opasnosti od mina za lokaciju „Zukulja“ (urađena od Centra za uklanjanje mina BiH) se između ostalog ista opisuje kao „Sumljivo opasna površina i potvrđeno opasna površina od postojanja mina koje su prikazane na karti, nisu sigurne za korištenje te je neophodno njihovo deminiranje kako bi se mogle koristiti“. Na lokalitet su izlazili i predstavnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji su utvrdili da se radi o teško prohodnom terenu obraslom gustim žbunjem i bujnom vegetacijom na površini na kojoj se nalaze deponovani materijali i nasipi. Dalje navode, kako deminerski bataljon trenutno nema tehničkih mogućnosti da reaizira pomenute zadatke te kako su se Oružane snage Bosne i Hercegovine do sada nebrojeno puta pokazale kao pouzdan partner građanima u humanitarnim i kriznim situacijama, uključujući i deminiranje te da je u tom smislu od ključne važnosti da se njihovo djelovanje ne dovodi u situaciju da bude predmetom negativnih percepcija.
Dakle, ministarstvu prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti nije bitan dokaz o izvršenom deminiranju tako da ishodovanje saglasnosti nezakonito i proizvoljno prebacuje na Ministarstvo privrede HNK prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za eksploataciju.
Inače, postavlja se opravdano pitanje zašto Ministarstvo nije obustavilo postupak izdavanja urbanističke saglasnosti koji traje još od 2021.g., odnosno, zašto nije odbacilo zahtjev investitora zbog nepotpune dokumentacije nakon što su aktivisti dostavili ministarstvu dokaz o poništenju prethodne okolinske dozvole. Znači, bez obzira na brojne podneske i dokaze upućene Ministarstvu da su se stekli zakonski uslovi da odbije ili odbaci zahtjev investitora za izdavanje urbanističke saglasnosti, postupak izdavanja urbanističke saglasnosti je umjesto 30 dana kako nalaže čl. 54 i 60 Zakona o prostornom uređenju HNK trajao skoro četiri godine nakon čega je ministarstvo uprkos nedostacima ipak izdalo osporavanu urbanističku saglasnost uz povrede materijalnog propisa i pravila postupka.
Ovo su samo neki od razloga koji su navedeni u žalbi na izdatu urbanističku saglasnost. Navedena je i blizina naselja, utjecaj podzemnih voda a spomenuto je i pitanje prenamjene šumskog u građevinsko zemljište, odnosno pitanje raspolaganja državnim zemljištem. S tim u vezi, u žalbi je ukazano i na posljednju odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u kojem je sud zauzeo jasne pravne stavove u pogledu zabrane upravljanja državnom imovino od strane jedinica lokalne samouprave.
(A.A., Odgovorno)
