Javno maltretiranje žene žrtve nasilja nije rezultiralo masovnim bijesom i protestima, koji bi dehumaniziranu vlast bez imalo empatije i socijalne osjetljivosti, koja već 30 dana nijemo i nezainteresovano posmatra dramu bukvalno pod svojim prozorima, natjerali da se, bar u strahu za svoje guzice i fotelje, pomakne i nešto uradi.
Prošao je i 30. dan štrajka glađu Amele Bećirspahić. I 58. dan otkako su institucije koje su bile dužne da je zaštite i pruže joj pomoć, kršeći zakon i sudske odluke pomogle njenom mužu – nasilniku. I to prvo, da odvede od nje njenog četrnaestogodišnjeg sina, a onda da ga, u nastavku – vjerovali ili ne, uprkos sudskoj presudi da dijete treba da bude s majkom i izrečenih zabrana ocu, da se približava i komunicira sa sinom – već dva mjeseca, uz pomoć svoje familije, drži pod svojim uticajem i onemogućava mu povratak majci. Što je ozbiljno krivično djelo, za ozbiljnu robiju!
Dok institucije koje prikrivaju svoje greške, sukob interesa i nesposobnost (a neki, zbog apsurdnosti čitavog slučaja sumnjaju i na korupciju) sve to tolerišu i nereaguju. Pravdajući se, pritom – kako koja – nenadležnošću, neupućenošću, sistemskim manjkavostima i najstrašnije (i to javno) – voljom traumatiziranog maloljetnog djeteta pod uticajem nasilnika (“Neće dijete majci”, kaže, da bi bilo užasnije – u saopštenju za javnost, direktor socijalne ustanove zadužene da pomogne majci. Ne objašnjavajući pritom otkud dijete uopšte kod nasilnika, niti šta takav uticaj može prouzročiti na psihu maloljetnog djeteta, niti šta su on i Centar učinili da izmjeste dijete iz kontaminirane sredine, pruže mu zaštitu i psihijatrijsku pomoć, te utvrde njegovu stvarnu volju. A ni to da li je on uopšte normalan kad na taj način javno govori o maloljetnom djetetu, nanoseći mu dodatne psihološke ožiljke i traume za čitav život).
Pritom te institucije, takve kakve jesu, onako “usput”, dodatno traumatiziraju i nanose bol žrtvi porodičnog nasilja, koju su u međuvremenu, što ignorisanjem svojih zakonskih obaveza, što svojom agresivnošću prema njoj (recimo saslušavajući je kao da je ona počinilac a ne žrtva krivičnih djela ili nju i predstavnicu nevladine organizacije koja joj pomaže u funkciji “osobe od povjerenja” tretirajući s netrpeljivošću), pretvorili i u žrtvu institucionalnog nasilja.
Ali i u metaforu položaja žene u patrijarhalnom društvu, malim sredinama, premreženim privatnim vezama i interesima i različitim oblicima zloupotreba položaja, nepotizma, korupcije, klijentilizma. Pa i sveprisutnog banalnog konformizma.
Što su sve razlozi zašto ovo javno maltretiranje žene žrtve nasilja nije rezultiralo masovnim bijesom i protestima, koji bi dehumaniziranu vlast bez imalo empatije i socijalne osjetljivosti, koja već 30 dana nijemo i nezainteresovano posmatra dramu bukvalno pod svojim prozorima, natjerali da se, bar u strahu za svoje guzice i fotelje, pomakne i nešto uradi.
A kao prvo – smjeni bahatog, nehumanog, nesposobnog i kršenju zakona očito sklonog, direktora Centra za socijalni rad. Kad već on sam ne shvata pojam odgovornosti i ostavke iz moralnih razloga. Mada su razlozi davno prestali biti samo moralni. A i kandidati za ostavke ili smjene su se u međuvremenu namnožili i mnogo su više pozicionirani od direktora jedne javne ustanove (ili priglupih primitivnih, patrijarhalnom mizoginijom zadojenih policijskih inspektora, pa i tužilaca, koji ne shvataju ni pojam pravne države, ni ljudskih prava ni porodičnog nasilja). Jer… direktora je neko postavio i neko ga, uprkos pokazanoj nesposobnosti i drami koju je prouzročio, još uvijek štiti. I ne oglašava se ni nakon 30 dana štrajka glađu, u koji se, iz očaja i osjećaja napuštenosti i prevarenosti od institucija čiji je zadatak bio da je zaštite, upustila žrtva nasilja.
Koja nastavlja sa štrajkom glađu i spavanjem na trgu (čak i po kiši i kad se temperature spuštaju ispod nule), dok oni koji su je do toga doveli i oni koji takve, iz boga pitaj kakvih razloga, štite i nereaguju i oni koji se, s neuvjerljivim izgovorima, kriju od javnosti umjesto da jasno podrže žrtvu i izraze zgroženost bezakonjem i institucionalnim nasiljem i svi mi ostali koji to, (manje ili više) mirno, gledamo, nastavljamo svoje male “normalne” živote, u nenormalnom svijetu. U kome svako od nas sutra može biti žrtva (ovakvih institucija i sličnih nasilnika i poluinteligenata u njima). Što je samo razlog više da se zapitamo: Zašto, zaboga, ne reagujemo?!
Samir Šestan, Odgovorno
