„U normalnim državama svijeta, drugom roditelju koji smatra da mu je dijete donijela roda, centar za socijalni rad treba da pokrene oduzimanje roditeljskog prava i privremeni smještaj u instituciju.“
29. je dan štrajka glađu Amele Bećirspahić, žrtve porodičnog i institucionalnog nasilja, na gradskom trgu u Bihaću. I 57. dan od kako su joj, nezakonito, oduzeli dijete, zbog čega se – suočena sa bešćutnošću institucija i njihovim ignorisanjem zakona i faktičkom podrškom nasilniku, umjesto žrtvi – i odlučila na ovaj očajnički korak.
U toj borbi, osim lokalne nevladine organizacije “Glas žene”, najveću joj podršku pružaju građani, kako prilazeći joj na trgu, tako i komentarima na društvenim mrežama.
Među kojima su i oni koji pokazuju da slučaj Amele Bećirspahić uopšte nije usamljen. I da žrtava porodičnog nasilja koje su postale i žrtve sistema ima svuda oko nas. Samo ih je društvo učinilo nevidljivim. Na svoju sramotu.
Na Facebook stranici “Glasa žene” ostavljeni su, tako, i sljedeće potresne poruke, od žena širom BiH:
1 – Dijete su mi nagovarali da mi traži novac i prijeti smrću
“Poštovani,
Sličan slučaj je i kod mene. Vještak je procijenio da je agresivno ponašanje djeteta prema meni inducirano od strane oca i njegove porodice. Dijete se sa 14 godina izjasnilo da želi živjeti kod oca. On nesposoban da se brine za njega. Sudija presudila da se dijete dodjeljuje ocu, faktički dedi i nani. Oni su stari i bolesni. Dijete nagovarali da mi traži novac i prijeti smrću. Imali pretres kuće, nakon moje prijave. Ispisali dijete iz devetog razreda, bez mog potpisa i znanja. Odveli ga iz stana u kojem živi od rođenja. Upisali u novu školu. Nikad ga više nisam vidjela. Sad ima 17 godina. Podnijela sam zahtjev za promjenu starateljstva, Opet su dali njemu starateljstvo, iako su uzeli u obzir sve moje dokaze.
O djetetu se nema ko brinuti, ima loše rezultate u učenju i vladanju. Zamislite njegovo mentalno stanje. Ja sam zdrava i fizički i mentalno, visokoobrazovana, materijalno situirana, živim u gradu u velikom stanu. Njegov otac je sve suprotno. Korisnik je tuđe njege. Većinu braka bio nezaposlen, živi sa roditeljima u staroj kući na selu. Želim Ameli da spasi svoje dijete. Moje je uništeno. I ja sam se borila i prijavljivala, ali – ništa. Poštuju volju djeteta koju su mu drugi nametnuli. Misle da je to u interesu djeteta. Nesposobni, podobni, sa kupljenim diplomama. Kod nas se ne govori o “otuđenju” djeteta, a sve je više takvih slučajeva.
Sve što sam napisala je dokumentirano i sudski. Mene su lažno prijavljivali za zlostavljanje djeteta. Išla sam na sud i dobila presudu. Uvijek pitam hoće li oni odgovarati? I nikad još nisu. Ali nadam se da hoće. Postupak je još u toku, sad će dvije godine. Strašno je šta rade ženama. Ja sam imala i snage i novca i znanja da se borim ali… teško je. Pozdrav!”
2 – Ni zakon ni sud niti socijalno ne podržavaju niti jednu ženu u bilo čemu
„Ja sam vam podrška u svemu a pridružit ću vam se ubrzo, jer zakon niti sud niti socijalno ne podržavaju niti jednu ženu u bilo čemu. Znam iz iskustva, okusila sam svu nepravdu i na sve načine išla – plakala, molila sudiju u suzama za svoju dijecu, „ginula“, trpjela nasilnika 17 godina da bi sud moju djecu dodijelio mom bivšem suprugu. Gdje je tu pravda? Gdje je tu zakon da se dadnu djeca ocu koji je alkoholičar koji ima milion prijava za nasilje u porodici? Imaju sve dokaze pred sobom ali im ti dokazi ništa ne znače.“ (Z.Dž.)
3 – Sramota grada. Sramota kantona.
“Sramota grada. Sramota kantona. Centar za socijalni rad ima obavezu da omogući majci da viđa dijete. Ti “fazoni” – „Neće dijete“, to je šuplja priča i prošla sam to. I na žalost, upravo zahvaljujući čuvenom CSR Bihać, omogućeno je ocu djece da mi ne dozvoli da viđam djecu. U normalnim državama svijeta, drugom roditelju koji smatra da mu je dijete donijela roda, centar za socijalni rad treba da pokrene oduzimanje roditeljskog prava i privremeni smještaj u instituciju, pa bi dao dijete da se viđa. Prošla. Nisam uspjela. Jer je “ćaća” plaćao i djecu i institucije. Gospođi želim da čuva svoje vlastito zdravlje. I da se bori. I molim dragog Boga, Premijera, Gradonačelnika: Dajte pomozite ženi.” (A.A.)
4 – Ne radi naša policija svoj posao.
„Ne radi naša policija svoj posao. U mom slučaju su mene proglašavali ludom svi policajci u Cazinu. A Centar i druge institucije također. To sve treba mijenjati. Pogotovo u policiji mi žene nemamo zaštitu, jer i policija i Centar tretiraju da nasilnik u svojoj kući može radit sve što hoće. I puno su potkupljivi policiji: daj 100 eura i rade kako nasilnik kaže. Žalosno al istinito. Majku ne poznajem al je podržavam. Znam kroz šta prolaze žene u Bosni – trpe nasilje, jer moraju. Nemaju se kome obratit. Niko od institucija nije nevin. Podrška Ameli i svim majkama.“ (F.B.)
5 – Stidim se što se ovo događa u mom gradu.
“Podrška od mene kao majke, kojoj Centar nije pomogao. I nisam vidjela djecu od njihove 12. i 15. godine Ni po sudskoj odluci. Savjet – čuvajte svoje zdravlje. Jer niko na svijetu ne zaslužuje vašu suzu. Stidim se što se ovo događa u mom gradu. I pitaju me danas: „Kako je ono moguće?“ Bože, pogledaj i pomozi. CSR, je u ingerenciji općinskog nivoa. Reagirajte. Omogućite MAJCI da viđa normalno svoje dijete.” (A.A.)
…
(N.N., Odgovorno)
